« Povratak na sadržaj Broj 6 | Godina 2008

Krvava zarada na Bliskom istoku

Hrvatski vojnici kao zaštitari u iračkom paklu

Umirovljeni profesionalni vojnik koji je u Saddamovoj domovini proveo pune četiri godine, otkriva nam da u toj razorenoj državi trenutačno između 25 i 30 naših vojnika kao privatni zaštitari zarađuju između 350 i 600 dolara dnevno. No, zarada u najopasnijoj zemlji na svijetu često je vrlo krvava
Piše: Antun Krešimir Buterin

Zbog iskusnih vojnika iz Hrvatske britanski vojnici u Iraku - ostaju bez posla, pompozno je pisalo u tekstu objavljenom sredinom studenoga u britanskom dnevniku "The Guardian". Iza tih riječi stajao je Mark Shurben-Browne, direktor britanskog NASP-a (Nacionalne udruge profesionalnih zaštitara), tvrdeći da se ugovori za opasan zaštitarski posao sve rjeđe nude Britancima, a sve češće Hrvatima, Srbima, Ukrajincima... "Ubrzano presušuje tržište na kojem su naši vojnici kao zaštitari mogli zaraditi i šest puta više. Plaće strmoglavo padaju, a ugovori se sve češće nude jeftinijim stranim vojnicima. Jedna je tvrtka čak otpustila polovicu britanske radne snage te ih zamijenila jeftinijim dečkima, specijalcima iz istočne Europe", kazao je Shurben-Browne za "The Guardian". Isto je ovih dana ponovio i u razgovoru za hrvatsku "Zaštitu".

Godišnji prosjek 150.000 dolara

"Koliko znam, samo jedna zaštitarska kompanija u Iraku unajmljuje bivše specijalce iz vaše zemlje, ali i iz još nekih država istočne Europe. Tržište je zasićeno jer kompanije dnevno primaju i po 15 ponuda. U nastojanju da srežu troškove, zapošljavaju te ljude, posebice Hrvate, ali i Srbe". Kao jedan od problema koji proizlaze iz svježeg priljeva stranih zaštitara, Shurben-Browne navodi jezičnu barijeru. "Iako je o problemima još rano govoriti jer je to prilično novi trend, s terena mi stižu priče da stari članovi zaštitarskih timova nisu baš prezadovoljni novim ljudima. No možda je to samo stvar jezika", dodaje on.
Što se tiče kriterija i profila ljudi koji u Iraku lako mogu do posla, Shurben-Browne ističe da je redom riječ o bivšim vojnicima s operativnim iskustvom, koji po dolasku u Irak još moraju proći stanovite vježbe bliske i neposredne zaštite. Njihov posao podrazumijeva permanentnu opasnost po život, a svodi se na pratnju, osiguranje i zaštitu osoba sa statusom VIP diljem Iraka, ili pak štićenje objekata i konvoja od osobite važnosti za koalicijske snage. Na pitanje o prosječnim plaćama direktor NASP-a nije htio odgovoriti, već je dometnuo da bivše britansko vojno osoblje u prosjeku zarađuje oko 150.000 američkih dolara godišnje.
"Koliko zarađuju ostali ne znam, no sigurno je riječ o osjetno manjim svotama zbog kojih neke kompanije sve češće i regrutiraju jeftinije vojnike iz drugih zemalja", ponovio je Shurben-Brown. Ni on niti "The Guardian" nisu naveli koliko prosječno zarađuju Hrvati ni koliko ih je točno u Iraku.

Hrvati cijenjeni i odlično plaćeni
No zato smo do odgovora na ta, ali i mnoga druga pitanja, uspjeli doći mi u "Zaštiti". Kao prvo, otkrili smo koja to "jedina kompanija regrutira hrvatske vojnike". Riječ je o tvrtki Unity Resources Group - sa sjedištem u Dubaiju - onoj istoj za koju je radio i Željko Both, ubijen lani u Bagdadu kao tjelohranitelj.
Tu su nam informaciju potvrdila dva apsolutno pouzdana izvora. Prvi je umirovljeni časnik HV-a koji je u Iraku kao sigurnosni konzultant proveo četiri godine radeći upravo za Unity, a drugi je naš ekonomist koji je u Iraku bio direktor financija jedne korporacije. Časnik nas je iz razumljivih razloga zamolio za anonimnost, poručivši da ga u domaćim vojnim krugovima ionako dobro poznaju. No, mi ćemo ga za potrebe teksta zvati Hrvoje H., a direktora Domagoj N.  S obzirom da je "Hrvoje" trenutno u Hrvatskoj i bavi se drugim poslovima, predložio je da se nađemo u mjesnom kafiću izvan Zagreba. Odmah na početku razgovora zanijekao je tvrdnje Shurbena-Brownea da Hrvati zarađuju puno manje od Britanaca.

Mnogi Iračani nimalo ne vole strane privatne zaštitare jer uživaju kaznenopravni imunitet pa ih doživljavaju gotovo kao stranu
plaćenićku vojsku

"Ne znam zašto to kaže, valjda su posrijedi interni britanski razlozi. Odgovorno tvrdim kako je nemoguće da naši vojnici koji dolje rade kao zaštitari i tjelohranitelji, imaju manju plaću od Britanaca! To bi, da je istina, uništilo integritet i jedinstvo svakog zaštitarskog tima, čija kohezija i snaga ovise upravo o zajedništvu. Zamislite samo da dvojica rade za 600 dolara, a druga trojica za 300 ili 200. Takav bi tim bio beskoristan, jer zašto bi slabije plaćeni riskirali svoj život kad znaju da je dvostruko jeftiniji od života njihovih kolega! Ne, to je nemoguće", odlučan je "Hrvoje". Njegove riječi potvrđuje i Domagoj. Kaže da je u početku, dok je zaštitarska industrija u Iraku bila "mlada", bilo drastičnih razlika u plaćama. "Praksa je pokazala da to izaziva nezadovoljstvo kod ljudi, ljubomoru i spletkarenja, što u tako riskantnom poslu nije poželjno. Iskreno, naši su ljudi mentalno sposobniji od većine drugih", smatra Domagoj, "pa ne bi ni pristali raditi za manje. Jedini koji pristaju na ‘sitniš’ zapravo su Gurke, ratnička nacija koja putuje od rata do rata. Oni su sigurno lošije plaćeni od Europljana – Hrvata, Poljaka ili Ukrajinaca".
Hrvatski su vojnici u Iraku, otkrivaju obojica, iznimno cijenjeni profesionalci. Prosječna im je dnevnica između 350 i 600 dolara, što ovisi isključivo o platnom razredu – a on pak ovisi o vrsti posla, štićenom objektu i stupnju rizika. Velik je ugled, kažu, imao i pokojni Željko Both, kojega je Hrvoje dobro poznavao. "Željko je dogurao do vođe tima, što je bilo golemo priznanje i njemu osobno, ali i HV-u kao njegovoj vojsci". S obzirom da osobno poznaje dio naših vojnika koji trenutačno rade u Iraku, Hrvoje je nakon kraćeg promišljanja iznio procjenu da ih je u Iraku sada između 25 i 30, najviše 35. Riječ je, jasno, samo o sektoru sigurnosti i zaštite. O broju Hrvata zaposlenih po drugim sektorima koalicijskih snaga Hrvoje ne zna mnogo. Ništa više ne znaju ni u Ministarstvu vanjskih poslova. Vinko Ljubičić, ravnatelj Uprave za konzularne poslove  objasnio nam je da cijela procedura te vrste zapošljavanja  ide preko stranih tvrtki pa se naši državljani nisu ni dužni javiti MVP-u, niti to čine. Broj bivših hrvatskih časnika i vojnika koji rade po Iraku, ne znaju ni u MORH-u.

Ne plaćenici, nego profesionalci

Prema Domagoju, Hrvata u Iraku u prvom valu, odmah 2003., nije bilo puno. Naši su dolje masovnije krenuli tek u drugom valu, od sredine 2004. do kraja 2006., ne samo kao zaštitari, već su se zapošljavali i u logistici i uslužnim djelatnostima. Neki poput Domagoja, bili su i vrsni financijski stručnjaci. "Sad je u tijeku", veli on, "treći val u kojem je primjetno blago opadanje broja Hrvata koji su po zaradu potegnuli sve do krvavog poslijeratnog Iraka.
Hrvoja prilično smeta kada se njega i njegove suradnike po svjetskim i domaćim medijima naziva plaćenicima. "Zna se tko su plaćenici – oni koji bi radili baš sve i za bilo koga, samo da plati. Ja, pak ne bih ni za kakav novac radio za islamiste, ratne zločince ili Srbe. Ako već idem u Irak, pristajem raditi samo u vrlo ozbiljnoj kompaniji koja zna posao i koja si neće dopustiti luksuz igranja sa životima vlastitih ljudi. Ne smatram se plaćenikom, nego profesionalcem i stručnjakom u svom zanimanju. Nažalost, ono je takvo da ne mogu zarađivati u Skandinaviji ili Australiji, nego samo u kriznim područjima poput Iraka. Zato tamo i odlazim, uz vječan strah moje obitelji", kaže Hrvoje, ne negirajući da i unosna zarada igra svoju vrlo važnu ulogu.
No, nikako ne treba smetnuti s uma da u Iraku ljudi ginu u suludom svakodnevnom ritmu. Oba sugovornika stoga upozoravaju sve koji požele sami okušati sreću u Saddamovoj domovini, da dobro promisle žele li doista miran, ali financijski nestabilan život u Hrvatskoj, zamijeniti Irakom gdje će im glava biti u torbi 24 sata dnevno, sedam dana tjedno, 12 mjeseci u godini. Izaberu li put u pakao Iraka, neka dobro provjere kompaniju koja ih regrutira – neke su, naime, zaštitarske tvrtke orijentirane jedino na brzu zaradu pa ih treba izbjegavati, dok je većina ipak orijentirana na kvalitetu, a prioritet im je sigurnost.
Hrvatski su vojnici iznimno cijenjeni, prosječna im je dnevnica 350 do 600 dolara, što ovisi o vrsti posla i stupnju rizika, a
nikako ne o nacionalnosti
Kao zoran primjer ističe se brutalna smrt četvorice privatnih zaštitara kompanije Blackwater, koja je u SAD-u zbog niza incidenata na lošem glasu. Četiri zaštitara, među kojima i Hrvat Jerko Jerry Zovko, ubijena su, izmasakrirana i obješena na most u Falujji jer su bili slabo naoružani, u loše opremljenom vozilu, bez karte i mapa, ali i bez inače nužne podrške američke vojske. Štoviše, obitelji ubijenih zaštitara tužile su Blackwater i traže višemilijunske odštete jer je otkriveno da kompanija uopće nije marila za njihovu sigurnost. Upravo je "slučaj Falujja" donio bitan preokret u pristupu sigurnosti privatnih zaštitara u Iraku te natjerao sve privatne sigurnosne kompanije da pitanju sigurnosti svojih zaposlenika pristupe mnogo ozbiljnije.
O moralnim razlozima koji bi nekoga spriječili da krene zarađivati "krvav novac" u ovom tekstu ni nećemo govoriti. Možda je najbolji zaključak dao upravo Domagoj: "Irak je prekrasna zemlja, a Iračani su prekrasni i topli ljudi, no ovo je potpuno krivo vrijeme za upoznavanje Iraka i njegovih ljepota". U konačnici se, dakle, opet sve svodi na osobni izbor svakog pojedinca - zarada da, ali pod koju cijenu? A odluka ovisi i osobnome mišljenje o Georgeu Bushu i američkoj vanjskoj politici. U rat u pakao Iraka – da ili ne?
 

PREGLED NAJNOVIJEG BROJA

2017.
XIII. godina, broj IX. 2017.
 
Svijet osiguranja

 

Svijet osiguranja
Institut za osiguranje
Institut za osiguranje