« Povratak na sadržaj Broj 7 | Godina 2016

Željko Cvrtila o slučaju zaštite opljačkane mjenjačnice

Ne postoji odgovornost ako nešto zakonom nije određeno kao odgovornost

Zaštitarska tvrtka je postavila one mjere tehničke zaštite koje su se prema Zakonu o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima, morale uspostaviti za kategoriju novčarskih objekata u koju spada i predmetna mjenjačnica
[Željko Cvrtila]

Jedna hrvatska zaštitarska tvrtka sklopila je ugovor s jednom zagrebačkom mjenjačnicom o pružanju tjelesne i tehničke zaštite. Uspostavljena je tehnička zaštita na način da je izvršena snimka postojećeg stanja, izrađena Sigurnosna prosudba, izrađena skica i uspostavljena tehnička zaštita, koja se sastojala od uređaja Powermax – Powercode, bežične alarmne centrale, nadzor bežičnih uređaja Codesecure, Rolingcode tehnologije, dualni pir detektor pokreta, panik tipke i bežične vanjske sirene s bljeskalicom. Nakon više mjeseci od ugradnje u predmetnu mjenjačnicu izvršena je provala, kojom prilikom je otuđena količina novca u iznosu od oko tri milijuna kuna. Tom prilikom postavljena tehnička oprema nije izvršila alarmiranje zaštitarske tvrtke, kako bi se spriječila krađa novca.
Da je zaštitarska tvrtka i donijela drugačiju prosudbu po kojoj bi detektora trebalo znatno više, vlasnik mjenjačnice nije dužan uspostaviti takav sustav sigurnosti, koji je veći od minimalno propisanih mjera zaštite. Iako zakonom nije propisana GSM povezanost detektora i CDS-a, nema nikakve logike da zaštitarska tvrtka nije htjela i ponudila ugradnju skuplje opreme
Nakon provale, mjenjačnica je podnijela tužbu protiv zaštitarske tvrtke i osiguravajuće kuće koja je osiguravala zaštitarsku tvrtku od štetnih događaja trećim stranama, radi naknade nastale štete, povodom koje je prvostupanjski sud donio odluku kojom se zaštitarska tvrtka i osiguravajuća kuća oslobađaju odgovornosti. Na takvu presudu, mjenjačnica se žalila višem sudu koji je poništio prvostupanjsku presudu i vratio slučaj na ponovno suđenje. U ponovljenom suđenju, kao presedan u hrvatskoj sudskoj praksi, zaštitarska tvrtka i osiguravajuća kuća proglašene su odgovornim za nastalu štetu, te im je dosuđeno solidarno plaćanje odštete mjenjačnici, koji iznos zajedno sa sudskim troškovima i minulom dobiti, iznosi oko četiri milijuna kuna.
U ovom članku neću se baviti odgovornošću osiguravajuće kuće, nego samo odgovornošću i mogućim propustom zaštitarske tvrtke, odnosno argumentima suda koji su doveli do ovakve presude nadležnog suda u Zgrebu. Dakle, analizirat ćemo argumente suca navedenih u odluci kojom je presuđena odgovornost zaštitarske tvrtke i osiguravajuće kuće, a koji se uglavnom temelje na mišljenjima vještaka. Prilikom analize pokušat ćemo za svaki argument dati odgovor dovodi li do mogućnosti dovršenja provalne krađe.
 
Sporna podrumska prostorija 
Sud u obrazloženju presude, u djelu detaljiziranja činjenica na kojima se presuda temelji, navodi nekoliko ključnih argumenata kojim se rukovodio pri donošenju odluke. i to:
1. Prosudba sigurnosti nije obuhvatila podrumske prostorije, a upravo je iz podrumske prostorije izvršena provala. 
Zaštitarska tvrtka tvrdila je da nije bila upoznata s postojanjem podrumske prostorije ispod mjenjačnice, dok je mjenjačnica tvrdila da je zaštitarska tvrtka bila s time upoznata. U podrumskim prostorijama postojala je postavljena i određena alarmna oprema, za koju se opet nije moglo usuglasiti tko je tu opremu postavio jer je mjenjačnica tvrdila da ju je postavila zaštitarska tvrtka, a ona je to negirala. Vještak je naveo da u tehničkoj dokumentaciji nije uzet u obzir mogući pristup iz podrumskih prostorija. Sud se pozvao na to mišljenje vještaka i to uzeo kao neprofesionalno odrađen posao od strane zaštitarske tvrtke. Uopće nije dvojbeno je li ili nije u Prosudbi predviđena mogućnost ulaska iz podrumskih prostorija jer je od strane vještaka utvrđeno da nije. Ono što je dvojbeno je pitanje je li mjenjačnica upoznala zaštitarsku tvrtku s postojanjem podrumske prostorije ispod mjenjačnice, odnosno je li bilo moguće takvu prostoriju vidjeti prilikom izrade prosudbe. Te činjenice sud nije utvrdio. Dakle, ukoliko mjenjačnica nije upoznala zaštitarsku tvrtku s postojanjem takve prostorije, a ista se nije mogla vidjeti prilikom izrade prosudbe, ne bi bilo odgovornosti zaštitarske tvrtke. U suprotnom bi postojala njena odgovornost. U presudi se napominje i postavljena određena tehnička zaštita u toj podrumskoj prostoriji za koju sud nije utvrdio je li nju već ranije postavila mjenjačnica ili tužena zaštitarska tvrtka iako vještak navodi da je oprema od ranije!? 
Tu činjenicu nije bilo teško provjeriti, trebalo je samo od strane vještaka utvrditi istovjetnost te opreme i opreme koja je postavljena u prostoru mjenjačnice. Ukoliko nema istovjetnosti, velika je vjerojatnost da tu opremu nije postavila zaštitarska tvrtka. Također, iz tehničke dokumentacije se nigdje ne spominje postavljanje opreme u podrumsku prostoriju, pa se može zaključiti da nije logično da bi zaštitarska tvrtka postavila opremu koju ne bi spomenula i naplatila. Sud je sam donio logičan zaključak da je zaštitarskoj tvrtci u interesu ugraditi skuplju opremu, a onda je i logično da je zaštitarskoj tvrtci u interesu i ugraditi što više potrebne tehničke opreme. Dakle nije logično da bi se izbjegavala ugraditi određena oprema, osim ako to ne izbjegava vlasnik ili ako se nije znalo za spornu podrumsku prostoriju. Tu se također može postaviti i još jedno logično pitanje. Zašto je mjenjačnica uopće iznajmljivala tu podrumsku prostoriju ukoliko joj nije bila svrsishovita, te joj je samo predstavljala sigurnosni rizik? Na kraju, treba zaključiti da je i zaštitarska tvrtka doista prosudbom obuhvatila podrumsku prostoriju i u njoj ugradila istovjetnu tehničku zaštitu kao što je to bilo ugrađeno u mjenjačnicu, vidimo da to nikako ne bi spriječilo provalu i krađu novca, tako da taj argument suca postaje irelevantan kao moguća odgovornost zaštitarske tvrtke.
 
2. Tehničke mjere zaštite nisu bile primjerene:
- Detektor šuma (vibracije) nije postavljen u sefu, jer da jeste, krađa bi bila znatno otežana; 
- Pokrivenost prostora mjenjačnice detektorima nije bila primjerena značaju objekta; 
- Veza između mjenjačnice i Centralnog dojavnog sustava zaštitarske tvrtke nije bila adekvatna, odnosno postojala je samo povezanost fiksnom telefonijom, a ne i bežično putem GSM sustava, pa se tijekom provale nije uključio alarm; 
- Periodično izvješćivanje Centralnog dojavnog sustava u slučaju prekida veze je predugačka, odnosno tek svakih 24 sata čime se ostavlja veliki vremenski prostor za kriminalnim djelovanju u tom vremenu.
Vještak ispravno konstatira da detektor vibracije na blagajnu nije postavljen, kao i što ispravno konstatira da bi kad bi bio postavljen, krađa bila otežana. Dakle, on nije napisao da se krađa ne bi počinila postavljanjem takvog detektora jer zna da postoje načini deaktiviranja detektora. Zaštitarska tvrtka je postavila one mjere tehničke zaštite koje su se prema Zakonu o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima, morale uspostaviti za kategoriju novčarskih objekata u koju spada i predmetna mjenjačnica. Takav detektor zakonski nije obvezan, a postojanje pravila struke na koje se vještak poziva zapravo ne postoje pa se stoga ne mogu uzeti kao relevantne jer one nisu nigdje kao takve pobrojane niti nekim zakonom ili pravnim aktom propisane. Nigdje ne stoji da se u postavljanju tehničke zaštite treba držati pravila struke i kojih to točno dorađenih pravila. 
Stoga nitko ne može biti odgovoran za nešto što zakonom nije određeno kao odgovornost, pa tako niti predmetna zaštitarska tvrtka. Ako i postavimo tezu da je takav detektor bio postavljen i da je bio bežični, pitanje je bi li alarmirao zaštitarsku tvrtku jer se vidi da je u podrumskoj prostoriji bio detektor pokreta, ali koji je po mišljenju vještaka (svjedoka) netko za vrijeme radnog vremena maskirao kako ne bi radio tijekom provale, pa ako je očito netko iznutra surađivao s provalnicima, onda je jasno da bi isti postupak „deaktiviranja“ alarma napravio i unutar ili na blagajni, ovisno gdje bi bio postavljen, u kojem slučaju zaštitarska tvrtka opet ne bi bila alarmirana. Dakle, i ovaj argument suda je irelevantan jer očito ne bi spriječio krađu, a i nije suprotan nikakvim propisima, pa zaštitarsku tvrtku ne čini odgovornom niti po ovom parametru.
Primjedba suda da pokrivenost prostora mjenjačnice detektorima nije bila primjerena značaju objekta, nema posebnog značaja jer u zakonu nigdje ne stoji koja je to pokrivenost nekog prostora primjerena. Moguće je da je zaštitarska tvrtka i donijela krivu prosudbu o potrebi pokrivenosti mjenjačnice detektorima, ali za to nema nikakve zakonske odgovornosti. Prosudba je individualan čin i osobni stav prosuditelja i on može biti različit ovisno o tome tko prosudbu radi. Nadalje, da je zaštitarska tvrtka i donijela drugačiju prosudbu po kojoj bi detektora trebalo znatno više, vlasnik mjenjačnice nije dužan uspostaviti takav sustav sigurnosti, koji je veći od minimalno propisanih mjera zaštite.
 
Češći signal 
Točno je da je veza između mjenjačnice i Centralnog dojavnog sustava zaštitarske tvrtke bila uspostavljena samo fiksnom telefonijom, a ne i bežično putem GSM sustava (kako kaže vještak i sudac), i da je to bio siguran razlog zbog kojega se nije uključio alarm tijekom provale jer su provalnici iskopčali fiksnu telefonsku liniju (ili pomagači). No, kao i za prethodne stavke i ovdje vrijedi to da zakonom nije propisana GSM povezanost detektora i CDS-a i da nema nikakve logike da zaštitarska tvrtka nije htjela i ponudila ugradnju skuplje opreme. Opet je logika da se mjenjačnica nije odlučila za takav sustav, posebice kad znamo da se GSM povezanost dodatno plaća na mjesečnoj razini. Rizik je ponovno na vlasniku mjenjačnice. Razmotrimo li i mogućnost da je bio uspostavljen takav sustav, to još uvijek ne znači da bi provala bila spriječena i to iz dva razloga. Jedan je taj što se i takav sustav može neutralizirati, a drugi je taj da bi moguće djelatnici zaštitarske tvrtke došli u provjeru do mjenjačnice (kao što su to i učinili zbog izostanka periodične provjere) i unutar iste opet ne bi ništa sumnjivo primijetili, pa bi provalnici opet u potpunosti dovršili krađu.
Točno je da je periodično izvješćivanje CDS-a u slučaju prekida veze predugačko, odnosno tek svakih 24 sata čime se ostavlja veliki vremenski prostor za kriminalno djelovanju (kako kaže vještak i sudac). Zaštitarska tvrtka je uputila interventnu ekipu na provjeru izostanka redovnog kontrolnog signala, što je istovjetno dojavi i prekidu veze. Ta intervencija, koja je očito bila upravo u vrijeme kada su provalnici bili u mjenjačnici, nije rezultirala sprečavanjem krađe i/ili hvatanjem počinitelja. Koji je ključni moment propusta vidjet ćemo kasnije. Naravno da bi bilo bolje da taj signal bude češće.
Na kraju, što to znači da mjere zaštite nisu bile primjerene, ako su bile u okviru zakona, a bile su. Sud zaštitarsku tvrtku čini odgovornom za nešto što po zakonu nije bila obvezna uspostaviti. Ona je uspostavila minimalne mjere zaštite koje se po zakonu moraju uspostaviti, a sve ostalo nije obveza zaštitarske tvrtke nego vlasnika, odnosno mjenjačnice. Sud navodi da zaštitarska tvrtka mjenjačnici dala samo jednu ponudu za postavljanje tehničke zaštite i da joj nigdje nije ponudila skuplju kvalitetniju opremu. To ona i nije bila dužna jer takva obveza nigdje u zakonu ne stoji. Sud navodi da mjenjačnica ne treba znati kakva se sve oprema može ugraditi, ali sud zaboravlja da neznanje nikoga ne oslobađa odgovornosti. Nema nikakve logike da bi zaštitarska tvrtka odbila uspostaviti kvalitetniju, a samim time i skuplju opremu, na kojoj bi više zaradila, ako bi to zahtijevao vlasnik objekta ili barem na nju pristao. Jasna je logika da zaštitarska tvrtke ne može na silu ugraditi nekome opremu ako je vlasnik ne želi i nije je voljan platiti. Jasna je logika da je vlasnik odlučio ugraditi samo onu opremu koju po zakonu mora ugraditi i to je zaštitarska tvrtka upravo učinila. Jasna je logika da je zaštitarska tvrtka (a kako i tvrde njezini rukovoditelji) htjela prodati skuplju opremu i odgovornu osobu mjenjačnice upozorila na moguće nedostatke minimalnih mjera zaštite i na mogućnost ugradnje skuplje opreme, na koju vlasnik nije pristao, vjerojatno zbog dodatnih troškova. Takva odluka vlasnika je u potpunosti u skladu sa zakonom jer on također nije dužan ugraditi skuplju opremu od one minimalne koju propisuje zakon i za to ne može odgovarati, ali treba biti svjestan da time preuzima veći rizik, koji kada se krađa dogodila ne može prebacivati na zaštitarsku tvrtku.
 
Zaštitarska tvrtka nije adekvatno postupila po ranijim signalima o prekidu veze i izostanku kontrolnog dojavnog signala i o tome nije izvještavala mjenjačnicu.
Prema provedenim analizama dojavnih signala nakon provale, utvrđeno je da su bile dvije ranije dojave o prekidu fiksne telefonske linije, nekoliko dana ranije prije štetnog događaja, a o kojim dojavama zaštitarska tvrtka nije izvijestila mjenjačnicu. Sud je zauzeo stajalište da bi u slučaju upoznatosti s nefunkcioniranjem zaštitnog sustava, odgovorna osoba mjenjačnice premjestila novac. Zaštitarska tvrtka je tvrdila da takvu dojavu nisu dobili. Vještak nije neosporno utvrdio je li doista zaštitarska tvrtka dobila signal, iako je iz dopisa telefonskog operatera vidljivo da je dojavni signal išao, ali to nužno ne znači i da je došao u CDS, pa je to trebalo nedvojbeno utvrditi. Ukoliko bi se nedvojbeno utvrdilo da je zaštitarska tvrtka dobila raniji alarm, a o tome nije izvijestila odgovorne osobe mjenjačnice, postoji njezina odgovornost, ali to još uvijek ne znači da bi se provalna krađa takvom informacijom spriječila. 

Nekoliko loših sigurnosnih rješenja 
Također, zaštitarska tvrtka je tijekom dvije noći, od kojih se u jednoj zasigurno odvijala provala, reagirala na izostanak kontrolnog alarmnog signala i uputila interventnu ekipu, koja dolaskom do prostorija mjenjačnice nije primijetila tragove provale (što i nije mogla s obzirom da se provala dogodila iz podrumske prostorije) niti išta drugo sumnjivo. Ni u tim slučajevima nije izvijestila odgovornu osobu mjenjačnice, a sud nije utvrdio postoji li zapisnik o pruženim intervencijama, koji mora biti uredno numeriran, kao nedvojbeni dokaz da je intervencija pružena. Dakle, kao što znamo intervencija zaštitarske tvrtke niti u slučaju izostanka kontrolnog dojavnog signala, kao niti da je pružena intervencija po prekidu veze ne bi rezultirala prekidom provalne krađe jer se ista odvijala iz prostora podruma, a zaštitari nisu ugovorom bili ovlašteni da u takvim sumnjivim situacijama smiju ući u objekt mjenjačnice i direktno izvršiti uvid u stanje sigurnosti. Tim više je upitna odgovornost zaštitarske tvrtke ukoliko bi se ispostavilo da ona nije u trenutku sigurnosne prosudbe i preuzimanja posla osiguranja, upoznata s postojanjem podrumske prostorije ispod mjenjačnice. Izvještavanje odgovorne osobe mjenjačnice o ranijim dojavama o prekidu signala, gotovo sigurno ne bi rezultiralo nikakvim premještanjem novčanih sredstava, jer bi se izvjesno odmah utvrdio razlog prekida signala, koji je po zaključku suda, vjerojatno nastao uslijed iskapčanja pomagača iz same mjenjačnice, te bi se kvar odmah otklonio i mjenjačnica bi nastavila dalje redovno poslovati. Vjerojatno bi nakon toga pomagač poduzeo iste ili druge mjere radi osiguranja prekida signala, kako bi olakšao krađu. Zaključno, odgovornost zaštitarske tvrtke nije nedvojbeno utvrđena niti u jednom opisanom segmentu na kojem se temelji presuda. Kad bi bila utvrđena nedvojbena odgovornost u segmentu loše prosudbe, nereagiranja po dojavnom signalu, odnosno po izostanku kontrolnog alarmnog signala, te neizvještavanje odgovorne osobe mjenjačnice, to još uvijek nedvojbeno ne znači da bi se u takvim pojedinačnim propustima provalna krađa spriječila. 
Odgovornost zaštitarske tvrtke u slučaju nepostavljanja jače tehničke zaštite od minimalno propisane ne može postojati jer bi to bilo odgovornost za nešto što niti zakon traži, a vjerojatno nije ni vlasnik. Ovdje se radilo o zbiru nekoliko loših sigurnosnih rješenja koji su kumulativno doveli do neadekvatne zaštite mjenjačnice i tako omogućili nesmetano dovršenje predmetnog šetnog događaja. Ako bi se nedvojbeno utvrdili svi propusti zaštitarske tvrtke (osim minimalne tehničke zaštite jer nema zakonske osnove), tada bi postojala odgovornosti zaštitarske tvrtke za predmetni štetni događaj.  
 

PREGLED NAJNOVIJEG BROJA

2019.
XV. godina, broj I. 2019.