« Povratak na sadržaj Broj 6 | Godina 2019

Sigurnost cestovnog prometa

Loše ceste nisu više alibi za prometne nesreće

Prema podacima iz izvještaja MUP-a o sigurnosnim pokazateljima u Hrvatskoj za 2018. godinu, od 317 poginulih u prometnim nesrećama, za čak 70 ljudi, ili gotovo svaku četvrtu osobu od ukupnog broja smrtno stradalih na hrvatskim cestama krivi su pijani ili pripiti vozači!
[ Miroslav Pavičević ]

Premda se broj poginulih u prometnim nesrećama u Hrvatskoj gotovo prepolovio u posljednjih 15 godina, s ukupno 597 poginulih 2005. godine na 331 poginulu osobu u 2017. godini, Hrvatska je po broju od 80 poginulih na milijun stanovnika još uvijek na samom dnu u Europskoj uniji, iza nas su još samo Bugarska i Rumunjska.

Smanjivanje broja poginulih na hrvatskim cestama na 213, sa sadašnjih preko 300 godišnje, plan je zacrtan još prije osam godina Nacionalnom strategijom o sigurnosti prometa 2011. do 2020 godine. Planirano je i postizanje razine od 98 posto uporabe pojasa u automobilima, ali trenutačno se pojasom veže tek 61 posto vozača i suvozača, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova koji su izneseni u obrazloženju Nacrta prijedloga izmjena i dopuna Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koji je objavljen u ožujku ove godine.

Izmjene i dopune zakona
No, taj prijedlog izmjena i dopuna zakona nije izazvao toliku pozornost zbog poraznog stanja u sigurnosti cestovnog prometa u Hrvatskoj, nego su se dnevne novine i ugledni internetski portali ponajviše raspisali o “oduzimanju vozila”, pa je jedan od uglednih portala čak u pomoć zvao stručnjake za ustavno pravo, jer da se radi o zadiranju u Ustavom zajamčeno pravo vlasništva! Na žalost, napad na tu novinu u zakonu bio je potpuno promašen, jer se radi o dodatnoj kratkotrajnoj mjeri administrativnog oduzimanja vozila samo od prekršitelja koji su po treći put počinili neki od najtežih prometnih prekršaja, u kakvima najčešće bude i žrtava i velike materijalne štete.

Dakle, automobil bi se oduzimao na najviše 15 dana, koliki je rok za prekršajni sud da donese odluku o prekršaju i sankcijama, i to samo od onih prekršitelja kojima je to treći takav težak prekršaj u posljednje tri godine, koliki je rok za brisanje prethodnih prekršaja iz evidencije. U prijedlogu izmjena i dopuna zakona u članku 229. izdvojeno je osam takvih teških prekršaja protiv sigurnosti cestovnog prometa.

Ne treba biti ni pravni, ni prometni stručnjak, da bi se vidjelo kako se radi o izuzetno opasnim prekršajima. Vožnja u pijanom stanju s preko 1,5 promila alkohola u krvi, vožnja bez stečene vozačke dozvole, ili vožnja unatoč zabrani zbog zdravstvene nesposobnosti i zabrani zbog oduzete ili čak poništene vozačke dozvole zbog prije počinjenih teških prekršaja, te vožnja od preko 100 na sat u naselju predstavljaju doista visokorizično ponašanje s mogućim, a nerijetko i stvarnim teškim posljedicama po društvenu zajednicu.

Prema podacima iz izvještaja MUP-a o sigurnosnim pokazateljima u Hrvatskoj za 2018. godinu, od 317 poginulih u prometnim nesrećama, za čak 70 ljudi, ili gotovo svaku četvrtu osobu od ukupnog broja smrtno stradalih na hrvatskim cestama krivi su pijani ili pripiti vozači! Zbog nepoštovanja ograničenja brzine ili brzine neprilagođene uvjetima na cesti poginulo je 158 ljudi, točno polovina od ukupnog broja! Zanimljivo je kako je u 2018. godini utvrđeno ukupno 1209 prekršaja prekoračenja dozvoljene brzine kretanja u naseljenom mjestu za više od 50 km/h, što znači vožnja od preko 100 na sat, što čini tek 0,15 posto od svih 714 985 utvrđenih prekršaja, ali je 2018. poginulo 66 pješaka zbog naleta vozila! Zbog prolaska na crveno svjetlo poginulo je 12 ljudi, dakle jedan čovjek svaki mjesec u Hrvatskoj gine zbog nezaustavljanja vozila na semaforu. Imamo li u vidu težinu prekršaja i činjenicu da se radi o ponavljačima najtežih prekršaja, odredba o oduzimanju vozila na 15 dana čini se čak i preblagom.

Taj institut administrativnog oduzimanja vozila na neki kraći rok poznaju i mnoge pravno i prometno dobro uređene države, poput Kanade, Francuske, i Italije. U Italiji, primjerice, pijanom vozaču koji je prouzročio prometnu nesreću, obavezno se oduzima vozilo na 180 dana, po sili zakona, prije bilo kakve sudske odluke!

Za ocjenu izmjena u zakonu o sigurnosti cestovnog prometa obratili smo se znanstveniku, dr. Davoru Krasiću, prometnom stručnjaku koji ima preko 35 godina iskustva u radu na poboljšanju sigurnosti prometa u Hrvatskoj, koji radi na Institutu za turizam u Zagrebu. Osim sigurnosti u prometu, dr. Krasić ima specijalizaciju i u području povezanosti prometa i turizma, na što ćemo se također osvrnuti u ovom tekstu.

“Po mom dubokom uvjerenju, puno važnije od visine kazne je izvjesnost kažnjavanja. Ako su vozači, posebno oni koji čine najteže prekršaje i izazivaju najteže nesreće, svjesni da će ih netko i kazniti za njihovo ponašanje u prometu, kazna može biti i manja i imat će disciplinirajući učinak. Međutim visoka kazna, s izvjesnošću da vas nitko neće kontrolirati i kazniti nema nikakvog učinka, ili je taj učinak jako kratkotrajan. Mislim da se u medijima previše priča o tekstu zakona, pa se onda svi javljaju da nešto o tome kažu, a malo se priča o tome hoće li se i kako zakon provoditi. Ako će se provoditi kao i ovi dosadašnji zakoni, mislim da tu, osim u prvih par mjeseci, ozbiljnih rezultata neće biti”, uvjeren je naš sugovornik.

S Krasićem se u vezi provedbe zakona slaže i prometni stručnjak Franjo Mihoci, Krasićev nekadašnji kolega s Prometnog instituta. Mihoci je preko 20 godina radio kao stalni sudski vještak za prometne nesreće.

“Samo bi trebalo suditi u skladu sa zakonski propisanim nedjelima i posljedicama tih nedjela, a to naši suci uopće ne rade, niti kad su u pitanju prekršaji, niti kad su u pitanju kaznena djela u prometu”, tvrdi Mihoci.

“Ne smije niti doći do toga da je netko na slobodi, ili da uopće smije voziti, a počinio je 30 i više prometnih prekršaja u par godina. Tu bi odmah trebalo procesuirati i policajce i šefa policije koji se nisu primjereno pozabavili takvim prekršiteljem”, drži umirovljeni prometni stručnjak s golemim iskustvom u sudskim postupcima za prometne prekršaje. “Gledao sam raspravu u Saboru oko prijedloga izmjena i dopuna zakona o sigurnosti prometa, nisam ni od koga čuo suvislu rečenicu, osim da su kazne prevelike”, kaže Mihoci.

Doista, 32 od 50 članaka kojima se predlažu izmjene i dopune zakona, koji je u travnju prošao prvo čitanje u Saboru bez ijednog glasa protiv, odnose se na pojačano kažnjavanje, od čega je 27 članaka kojima se propisuju dvostruko, pa i trostruko veće novčane kazne. Tako će se za najteže prekršaje, poput, primjerice, vožnje preko 100 na sat u naselju plaćati od 10.000 do 20.000 kuna kazne, umjesto dosadašnjih 5.000 do 15.000 kuna, ili će vozač biti kažnjen kaznom zatvora u trajanju do 60 dana, što je kazna koja se gotovo nikad ne izriče na prekršajnim sudovima. Od 10.000 do 20.000 kuna iznosit će i kazna za vozače koji imaju više od 1,5 promila alkohola u krvi. Za najteže prekršaje ubuduće će vozači dobivati po šest negativnih bodova, što bi značilo da će nakon dva takva prikupiti 12 negativnih bodova, nakon čega se vozaču ukida vozačka dozvola, te će morati ići na ponovno polaganje vozačkog ispita, protekom dvije godine od ukidanja vozačke dozvole.

“Sankcioniranje je poželjno i to se ne može nazivati punjenjem proračuna niti policijskom državom, kao što neki govore. Tko od njih razmišlja o preko 300 poginulih na hrvatskim cestama? Radi se pretežito o ljudima mlađe životne dobi i, uz to što su njihove pogibije tragedije za obitelji, riječ je o ogromnim gubicima za državu. Kod nas bi svi htjeli biti simpatični svima. Ne postoji država u Europi, pa ni u svijetu, koja je bez oštrih kazni, koje se provode, poboljšala sigurnost prometa. Neki govore o tome kako glavni cilj treba biti edukacija, pa da će se tako smanjiti broj nesreća. Čak i kad bi to bila istina, a nije, za uspjeh takve edukacije potrebno je najmanje deset godina. Imamo li mi vremena čekati toliko, ili moramo provoditi mjere koje će odmah za 30-40 posto smanjiti smrtnost na cestama, da bar dođemo na razinu Slovenije, ako već ne možemo na razinu Švedske. Dakle, potrebno je najprije provođenje postojećih zakona, a onda uvođenje nadzora koji nam tehnika omogućuje. Ceste sad imamo dobre, ne možemo više uzimati loše ceste kao alibi za prometne nesreće”, jasan je Krasić.

Kada vas ‘opale’ po džepu!
“Mogu vam dati svoj osobni primjer. Kad se prije desetak godina uvodilo obvezno vezivanje pojasa u Hrvatskoj, i ja sam kao mlad čovjek govorio ‘to je tek počelo, ne treba mi pojas, tko će to gledati...’ Nekih mjesec dana nakon toga zaustavila me policija, vrlo brzo nakon što sam krenuo od kuće i naplatila mi kaznu, koja nije bila mala. Znam samo da sam se od tog dana počeo vezivati i nikad mi nije palo na pamet da se vozim bez vezanog pojasa, makar se radilo o sto metara! Da nije bilo te kazne, ja bih to možda prihvatio za godinu-dvije, a možda bih i stradao u međuvremenu. To je primjer kako kazna djeluje na čovjeka”, otkriva dr. Krasić.

Odlučili smo u ovom tekstu za usporedbu s Hrvatskom uzeti Italiju, zemlju od 62 milijuna stanovnika, zbog nekoliko razloga. Najprije, Talijani su poznati kao ovisnici o automobilima, pa tako na odmor u Hrvatsku gotovo isključivo dolaze osobnim vozilima, a ako su i došli zrakoplovom ili brodom, uzimaju Rent-a-car. Drugo, Italija je susjedna i također turistička zemlja, a treće, Italija je do prije 15 godina bila na samom dnu Europske unije po sigurnosti cestovnog prometa. Prema Eurostatu, Italija je 2000., 2001. i 2002. svake godine bilježila po 7.000 poginulih na cestama, ili 125 poginulih na milijun stanovnika.

U tadašnjoj Europskoj uniji, bez zemalja istočne i srednje Europe, gori su bili samo Španjolska, Grčka, Francuska i maleni Luksemburg. No, Italija se postupno popravljala, pa i postroživanjem zakona, te je 2017. imala 3378 smrtno stradalih, ili 56 poginulih na milijun stanovnika, što je smanjenje broja mrtvih od preko 50 posto u 15 godina.

Sve zemlje istočne i srednje Europe imale su početkom 21. stoljeća dosta preko talijanskih 125 poginulih u prometu na milijun stanovnika. Latvija je neslavni rekorder u posljednjih 20 godina, 2000. je tamo zabilježeno 247 smrtno stradalih u prometu na milijun stanovnika, a slijedi je u crnoj statistici Litva, s 231 poginulom osobom 2006. godine. Hrvatska je, pak, tih godina također imala katastrofalno stanje u sigurnosti prometa, s prosječno 140-150 poginulih u prometu na milijun stanovnika između 2000. i 2008. godine, a najgora je bila 2003. s čak 701 smrtno stradalom osobom, odnosno imali smo 163 poginulih u prometu na milijun stanovnika.

Slučajno, ili ne, ali broj poginulih i ozlijeđenih drastično se u Hrvatskoj smanjio stupanjem na snagu novog zakona o sigurnosti prometa na cestama 2009. godine, kojim se uvelo strože kažnjavanje za nevezivanje pojasa, definiralo “mlade vozače” u dobi od 16-24 godine života i postavilo im se veća ograničenja u vožnji, povećane su kazne za prekoračenje brzine, ali i izbacila “nulta stopa” alkohola propisana zakonom iz 2004. godine, te je ponovno dopušteno 0,5 promila. Tako je 2009. bilo 548 poginulih, čak 126 manje nego godinu prije stupanja na snagu novog zakona, a 2010. broj poginulih je pao na najnižu razinu u povijesti, smrtno je stradalo 428 ljudi. Dvije godine kasnije, broj poginulih je pao ispod 400, otad se smanjuje prema 300, a godina s najmanje mrtvih u prometu bila je 2016., kada je na hrvatskim cestama poginulo 307 ljudi, pa je došlo do pogoršanja 2017. s 331 poginulom osobom, te je u 2018. opet zabilježen blagi pad broja poginulih, bilo ih je 317 ukupno.

Hrvatska stagnira
Hrvatska zapravo stagnira po unaprijeđenju sigurnosti prometa. Spomenuli smo dvije pribaltičke države, Latviju i Litvu, kao crne rekordere Europe u posljednjih 20 godina po broju poginulih na milijun stanovnika, međutim, Latvija je 2016. došla na 80, a 2017. na 70 poginulih na milijun stanovnika, dok je Litva 2016. imala 66, a 2017. imala je 67 poginulih na milijun stanovnika, što znači da su te dvije države uspjele smanjiti broj poginulih na svojim cestama za oko 70 posto i sada su te zemlje bolje od Hrvatske po pokazateljima sigurnosti u prometu. S obzirom da su sve do 2008. godine imale po pedesetak mrtvih više nego Hrvatska na milijun stanovnika na svojim cestama, uspjeli su se toliko poboljšati u svega deset godina!

Slovačka je također dobar primjer za usporedbu što se sve može postići dobrim zakonima i njihovom provedbom, jer je zemlja slične veličine, slične konfiguracije terena, sa sličnim brojem stanovnika. Mreža cesta u Hrvatskoj je znatno bolja, ali to nije vidljivo u statistikama o broju prometnih nesreća i poginulima i ozlijeđenima u prometu. U Slovačkoj su 2009. počeli primjenjivati novi Zakon o cestovnom prometu, kojim je propisana nulta stopa tolerancije na alkohol, te su povećane kazne za prekoračenje brzine. Primjerice, za vožnju s bilo kakvom prisutnošću alkohola u krvi oduzima se vozačka dozvola, čak i do pet godina, a naplaćuje se i novčana kazna u iznosu od 200 do 1.000 eura. Za prekoračenje brzine, koje je stupnjevano u blokovima po pet km/h, za 51-55 km/h više od dopuštene u naselju kazna iznosi 471 euro, a na otvorenoj cesti 402 eura. Najveća kazna za prekoračenje brzine, ukoliko nije izazvana prometna nesreća, iznosi 798 eura za vožnju 70 km/h bržu od dopuštene u naselju, ili 75 km/h više od dopuštene na otvorenoj cesti. Ograničenja su u Slovačkoj ista kao u Hrvatskoj, 50 km/h u naselju i 90 km/h izvan naselja, te 130 km/h na autocesti.

U Slovačkoj je u evidenciji oko tri milijuna vozača i registrirano je 3,5 milijuna motornih vozila, a u Hrvatskoj ima 2,2 milijuna vozača i 2,3 milijuna registriranih vozila, dakle na slovačkim je cestama gušći promet. Hrvatska ima manje vozila i vozača, a ima i bolju mrežu autocesta i brzih cesta, ali svejedno se u Hrvatskoj na cestama gine puno više nego u Slovačkoj. U 2017. godini u Slovačkoj je u prometnim nesrećama poginulo 276 ljudi, što znači 51 osoba na milijun stanovnika, što je u razini Slovenije, a prosjek Europske unije je 49. To znači da su te dvije zemlje jako blizu da izađu iz društva nadprosječno nesigurnih zemalja po pitanju cestovnog prometa. Za usporedbu, u Slovačkoj je između 2000. i 2008. godine, slično kao u Hrvatskoj, ginulo preko 600 ljudi godišnje, ali se 2009. taj broj naglo smanjio ispod 400, da bi 2016. pao ispod 300; tada je zabilježeno 275 poginulih na slovačkim cestama.

Ima i loših primjera u srednjoj i istočnoj Europi, a to je ponajprije Rumunjska. Naime, početkom 21. stoljeća Rumunji su što se tiče broja poginulih na cestama stajali bolje od većine bivših socijalističkih zemalja koje su težile priključenju Europskoj uniji. Godine 2000. u Rumunjskoj je u prometnim nesrećama poginulo 2474 ljudi, ili 110 na milijun stanovnika, i takva se brojka ponavljala sve do 2005. kada je broj poginulih povećan na 2629, a u 2008. bilo je čak 3065 poginulih. Tek 2013. broj smrtno stradalih na rumunjskim cestama smanjen je na ispod dvije tisuće, točnije na 1861, da bi opet 2017. došlo do pogoršanja, zabilježena je 1951 poginula osoba, ili 99 poginulih u prometnim nesrećama na milijun stanovnika, što znači da se Rumunji u zadnjih 20 godina gotovo nisu ni pomakli s istog mjesta u sigurnosti cestovnog prometa.

Za sve koji misle da je u Hrvatskoj na snazi preoštro kažnjavanje pijanih vozača, ovdje donosimo prijevod jednog dijela članka 186. talijanskog Cestovnog zakona (Codice della Strada), koji je ukupno po količini teksta deset puta veći nego hrvatski zakon o sigurnosti prometa na cestama. Za najžešće pijance, one koji voze s 1,5 promila alkohola u krvi kazna je od 10.000 do 45.000 kuna i najmanje šest mjeseci zatvora, vozačka se oduzima na jednu do dvije godine, ponavljačima se ukida vozačka dozvola, a ako su pijani vozači izazvali prometnu nesreću, obvezno se oduzima vozilo i kazne se podvostručuju.

U Hrvatskoj je kazna za pijane vozače s više od 1,5 promila 5.000 do 15.000 kuna prema sadašnjem zakonu, predloženo je povećanje na 10.000 do 20.000 kuna ili kazna zatvora u trajanju do 60 dana, dakle prekršitelj može birati, ne oduzima mu se vozačka, osim ako nije ponavljač, dok u Italiji pijani vozač plaća i masnu kaznu i još ide u zatvor i oduzima mu se vozilo i vozačka dozvola na najmanje godinu dana!

Naš sugovornik dr. Davor Krasić, smatra da je Italija izvrsna zemlja za usporedbu kakva je bila u prometu i kakva puno bolja može biti. “Prije 15, 20 godina smatrali smo Italiju opasnom u prometnom smislu, jer Talijani se voze brzo, ne poštuju propise itd. Kad se danas vozite Italijom po autocestama, vidite da se Talijani više ne utrkuju. Poznat im je sustav kamera, zove se “Tutor” i lijepo piše na autocesti da se promet snima, tako su mnogi dobili uplatnice za prekoračenje brzine. Znaju da toj kameri ne mogu pobjeći, to je ta izvjesnost kažnjavanja. Policajca možete izbjeći, ali automatski nadzor ne. Dakle, kazna ne mora biti 500 eura, može biti i 100 eura, ali svaki talijanski vozač zna da će morati platiti 100 eura kazne, a nitko ne želi svaki drugi dan plaćati tu kaznu, koliko god ‘mala’ ona bila. Ako je kazna 500 eura, ali vozač zna da je mala ili nikakva šansa da će ga policija kontrolirati na cesti, baš ga briga za tu visoku kaznu”, objašnjava Krasić.

On drži da bi se i u Hrvatskoj trebalo uvesti automatski nadzor brzine vožnje, preko kamera koje snimaju promet. “Taj sustav Italija ima oko 15 godina. Imam podatak da je na autocesti od Milana do Napulja, “Strada del sol” koja se proteže po cijeloj Italiji, broj poginulih u samo godinu dana od uvođenja tog sustava 2005. pao za 54 posto! Sustav je uveden na svim talijanskim autocestama i rezultati su izvrsni.

To je konkretna mjera koja policiju oslobađa poslova koje ona i nije u stanju sa svojim ljudstvom organizirati, a smanjuje se i razgovaranje i dogovaranje policije s nekim vozačima. Vi u takvom potpuno automatiziranom sustavu dobivate kaznu za prekoračenje brzine koju izračunava računalo i nema nikakvog ljudskog faktora. Nedavno sam sudjelovao u izradi jednog elaborata za autocestu Zagreb-Rijeka i predložio sam im uvođenje sustava kamera, nakon što smo uočili da su pojedine dionice te autoceste izuzetno opasne. Mislim da bi se takav sustav trebao uvesti i na prometnicama u okolici naselja, gdje se vidi da dolazi do enormnog prekoračenja brzine koja je, uz alkohol, glavni uzrok teških stradavanja. Svi mi možemo pogriješiti, krivo procijeniti u prometu, ali ono što je glavni uzrok nesreća su prevelika brzina i alkohol”, kaže dr. Krasić.

Većina ljudi stradava u prometu u naseljenim mjestima, premda je tamo najmanja dopuštena brzina. “U četiri godine, od 2014. do 2017. je na cestama u Hrvatskoj smrtno stradalo 1211 osoba, što je ogroman broj, kao da smo u ratu. Od toga je 48 posto poginulo na lokalnim i nerazvrstanim cestama, a to se ceste u gradovima i naseljima. Dakle, skoro pola poginulih u prometu na cestama poginulo je tamo gdje su najmanje dopuštene brzine. Takvih cesta ima najviše, ali kad bi se poštivalo ograničenje od 50 km/h, onda se sigurno ne bi pola svih nesreća događalo na lokalnim i nerazvrstanim cestama”, objašnjava Krasić.
 

PREGLED NAJNOVIJEG BROJA

2019.
XIX. godina, broj VII. 2019.