Ono što je započelo u ožujku 2003. godine, završava 31. kolovoza ove godine. U utorak navečer po tamošnjem vremenu, američki predsjednik Barack Obama i službeno će proglasiti kraj borbene misije u Iraku.
Posljednje vojne trupe povukle su se iz zemlje prije desetak dana, 19. kolovoza, a u Iraku će ostati još oko 50.000 američkih vojnika čiji je zadatak ograničen na savjetovanje i obuku iračke vojske. Oni će se pak povući krajem kolovoza sljedeće godine, pet mjeseci prije predviđenog roka.
Proglašenje kraja borbene misije u Iraku dobar je trenutak da se prisjetimo kako je sve počelo. Bilo je to 19. ožujka 2003., nešto iza 22 sata navečer, kada je tadašnji američki predsjednik George W. Bush objavio početak operacije "Iračka sloboda".
"Moji sugrađani, dok ovo govorim, američke i koalicijske snage započinju vojne operacije kojima je cilj razoružati Irak, osloboditi narod te zemlje i obraniti svijet od ozbiljne opasnosti", poručio je Bush iz Bijele kuće.
U isto vrijeme, dakle nešto iza pet sati ujutro, na drugom kraju svijeta, odjeknule su prve eksplozije u Bagdadu, a američko-britanska vojska već je ušla u Irak. Vojnom napadu prethodila je višemjesečna priprema za rat. Američka vojska bila je bez sumnje i ranije spremna za početak ofenzive, no bio je potreban bezobrazno dobar PR da se rat u Iraku "proda" običnim ljudima. Glavno opravdanje za vojni napad saveznici su pronašli u iračkom oružju za masovno uništenje koje, kasnije se pokazalo, nikad nije postojalo!
Osim toga, okrutni režim iračkog predsjednika Saddama Husseina često je prije rata bio pogrešno povezivan s terorističkim napadom na Sjedinjene Države, što je već kao premisa bilo potpuno pogrešno. Budući da oružja za masovno uništenje nije bilo, a time ni prijetnje za međunarodnu sigurnost, s vremenom je američka administracija pokušala opravdati rat širenjem demokracije.
Te 2003. godine vjerojatno nitko nije ni pomišljao da će rat tako dugo trajati. Sve je trebalo biti brzo gotovo. A tako je, činilo se tada, i bilo. Za samo tri tjedna Bagdad je pao. Američki vojnici srušili su spomenik Saddama Husseina, što će ostati jedna od upečatljivijih slika prve godine rata. Još upečatljivijom će ostati slika samog uhićenja iračkog diktatora. Vidljivo zapušten i zbog goleme brade gotovo neprepoznatljiv, Hussein se skrivao doslovno u rupi, u kojoj su ga američke snage pronašle 13. prosinca iste godine.
Predsjednik Bush proglasio je tada kraj glavnih borbenih operacija. "Misija je ostvarena!", izjavio je američki predsjednik a da nije ni znao što ga tek čeka.
Naime, situacija u Iraku narednih se godina drastično pogoršala. Strane snage suočile su se s neočekivano snažnim gerilskim otporom. U isto vrijeme došlo je do prvih međusektaških sukoba koji su poprimili sasvim drugu dimenziju 22. veljače 2006. kad su sunitski gerilci srušili kupolu svete šijitske džamije u Sammari.
S današnjeg je stajališta posve jasno da savezničke snage na čelu sa SAD-om i Velikom Britanijom naprosto nisu imale plan za Irak nakon rušenja Saddama Husseina. Jedna od lošijih odluka može se pripisati Paulu Bremeru, američkom civilnom upravitelju u Iraku koji je u svibnju 2003. raspustio iračku vojsku, zbog čega su mnogi ljudi ostali na cesti, iako su mnogi od njih bili spremni služiti novoj vlasti.
Strane snage nisu pak bile spremne same kontrolirati sigurnost na terenu, što se moglo vidjeti već na samom početku invazije kada su "oslobađanje Iraka" popratile nekontrolirana pljačka i rasulo.
Sektaško nasilje između šijita i sunita preraslo je u pravi građanski rat koji je odnosio, i još odnosi, mnoge žrtve. Činilo se tada da je situacija u zemlji bezizlazna. Mediji su žestoko kritizirali američkog predsjednika i rat u Iraku (britanski premijer Tony Blair na kraju je odstupio također zbog Iraka), javnost je postala osjetljiva na sve veće žrtve, a nasilje se samo širilo.
U tim trenucima, američki predsjednik povukao je nepopularan, ali ispravan potez. Umjesto da pod pritiskom povuče dio vojnika, Bush je poslao novih 20.000 vojnika, a general David Petraeus postao je vrhovni zapovjednik snaga. U kolovozu 2007., u nizu samoubilačkih napada u samo jednom danu stradalo je čak 800 civila. Unatoč tome, američka ofenziva urodila je plodom, postignuto je primirje sa sunitskim pobunjenicima, a Irak se do 2009. godine ipak stabilizirao.
Unatoč ratu, Irak je kroz sedam godina prevalio veliki put u demokratizaciji zemlje. Prvi izbori održani su u siječnju 2005., a posljednji u ožujku ove godine. Treba istaknuti kako su posljednji izbori bili pošteni i slobodni i kako je odaziv bio više nego dobar i to unatoč nizu napada koji su prethodili.
Na žalost, niti pola godine nakon izbora Irak nema vladu i to je ono što zabrinjava (još traju pregovori o koalicijskoj vladi). Naime, Iraku je potrebna stabilna i čvrsta vlada, pogotovo sada kad su se Amerikanci povukli iz zemlje. U suprotnom, zemlji prijeti ponovno rasplamsavanje sukoba, što bi vratilo Irak nekoliko godina unazad.
Naravno, nakon sedam godina rata, mnogi postavljaju pitanje je li sve ovo imalo smisla, odnosno jesu li Iračani platili previsoku cijenu za demokraciju. Irak je danas sigurno bolja zemlja bez Saddama Husseina. No, ne treba zaboraviti da je u ratu stradalo na stotine tisuća civila (ovisno o izvorima), oko 1,5 milijuna ih je raseljeno, a Amerikance sigurno boli i gotovo 4500 stradalih američkih vojnika, analizira Vjesnik iračku priču. (R. Z.)
.jpg){kind=logo}
