ZAŠTITA - časopis za zaštitu i sigurnost osoba i imovine

Antun Krešimir Buterin

U povodu Europskog dana broja 112 obilježenog 11. veljače, ali pete godišnjice, tj. rođendana Državne uprave za zaštitu i spašavanje, razgovarali smo s njezinim ravnateljem Damirom Trutom. Iako je ravnateljem postao tek prije godinu i pol dana, u sustav DUZS-a involviran je od prvih dana postojanja Uprave, jer je najprije bio zamjenik ravnatelja. Ako, dakle, netko svakodnevno živi i radi s nacionalnim sustavom zaštite i spašavanja, to je naš sugovornik, ujedno i dipl. inženjer sigurnosti.

U razgovoru se dotičemo svih ključnih tema koje su obilježile rad i djelovanje Državne uprave za zaštitu i spašavanje u proteklih pet godina od njezina osnutka 1. siječnja 2005. godine. Ravnatelj Trut govori o samim počecima, ustrojavanju organizacije nacionalnog sustava zaštite i spašavanja, problemima na tom petogodišnjem putu, o otporima pojedinaca i skupina unutar samog sustava, navodi tko sve sudjeluje u nacionalnom sustavu zaštite i spašavanja, kolikoje akciju DUZS imao tijekom 2009. godine, koliko je ljudskih života u njima spašeno, objašnjava strukturu sustava europskog broja 112 i njegovu implementaciju u nacionalni sustav zaštite i spašavanja, a osvrće se i na katkad negativan imidž DUZS-a u javnosti, osobito nakon nedavnih poplava u Lici i Dalmaciji...

Cijeli intervju možete pročitati ovdje, ali ovdje samo uvodno objavljujemo dva posebno aktualna pitanja - suradnju sa zaštitarima te akcije spašavanja i potrage nakon razornih potresa.

Zaštitari su nam prijeko potrebni, oni su često naš prvi kotačić

Kakva je, po vašem mišljenju, uloga zaštitara u tom sustavu, gdje je njihovo mjesto?
Njihovo je mjesto u našem sustavu apsolutno prirodno, oni su jedan od jakih segmenata sustava zaštite i spašavanja, o čemu, uostalom, govori i njihovo ime. Oni čuvaju brojne objekte i moraju biti prvi koji reagiraju, ali i dojavljuju sustavu 112 ako na tom objektu nastupi opasnost za ljude i imovinu. Oni, dakle, štite druge od terorističkih aktivnosti i kriminala, ali i od požara, poplava… Surađujemo i s Hrvatskim cehom zaštitara, ali i sa zaštitarskim tvrtkama, imali smo i zajedničke izlaske na nekim sajmovima, široka je lepeza naše međusobne suradnje. Želim, dakle, ponoviti da su nam zaštitari iznimno potrebni jer svojim brzim djelovanjem i reakcijom mogu pokrenuti čitav nacionalni sustav zaštite i spašavanja. Oni su često prvi kotačić koji pokreće ovaj naš veliki stroj.

Nije samo Hrvatska odustala od slanja spašavatelja na Haiti

Koliko često hrvatski spasioci djeluju u inozemstvu?
Često djelujemo u sustavu gašenja požara otvorenih prostora u BiH, a lani smo u Crnoj Gori čak imali i jedno spašavanje jer su nas kolege zamolile da im pomognemo s ljudima i opremom. Nakon potresa u Aquili ponudili smo Talijanima slanje jedne postrojbe, no talijanska je Vlada uz zahvalu ocijenila da im vanjska pomoć ipak ne treba. U siječnju smo dvije cisterne sa 60.000 litara nafte poslali Albaniji koja nas je, pogođena poplavama, preko NATO-a zamolila za pomoć u opremi i ljudstvu. Osim toga, i Vlada je dva milijuna kuna odvojila za potrebite na Haitiju.

Švicarci su poznati po ekipama koje šalju diljem svijeta u slučajevima razornih potresa, kad se na tisuće ljudi nađe pod ruševinama i kad ih treba spašavati. Imamo li i mi nešto slično?
Apsolutno, i Hrvatska ima jedan mobilni tim lakih spasilaca opremljenih svim nužnim senzorima, detektorima, kamerama i psima tragačima, koji mogu krenuti u kratkom vremenu. No njihovo se slanje uvijek procjenjuje s obzirom na udaljenost, a u slučaju Haitija najveći problem predstavljao je njihov transport. Osim toga, Haiti je specifičan jer uopće nema vlastiti sustav zaštite i spašavanja koji bi mogao prihvatiti naš i slične timove drugih zemalja. Zato su tamo najveću ulogu odigrale vojne snage SAD-a i njihovi marinci, ali i druge zemlje s jačim transportnim mogućnostima. No čak su i oni imali velikih teškoća jer je na tamošnji mali i oštećeni aerodrom dnevno slijetalo tek 100-150 zrakoplova, a istodobno su imali i do tisuću najava za nova slijetanja. Ništa manji problem bila je i logistika na terenu. Kako bismo mi tim ljudima osigurali logistiku? Oni bi morali biti samodostatni, gdje bi spavali, što bi pili i jeli…? Upravo je zbog tih razloga niz zemalja, ne samo Hrvatska, na kraju ipak odustalo od slanja svojih mobilnih ekipa.

U slučaju, ne dao Bog, kataklizmičnog potresa na teritoriju Hrvatske, bi li i kod nas bio moguć kaos nalik onome na Haitiju?
Ne, siguran sam da do tako nečeg ne bi moglo doći i pritom ne mislim samo na broj poginulih u srušenim zgradama. Naše su građevine mnogo čvršće i kvalitetnije građene, mnoge imaju veliku žilavost na potrese, neke čak i do 9-10 stupnja Richterove ljestvice. Kompletnog zarušavanja, dakle, vrlo vjerojatno ne bi bilo, no tu je i nešto jednako važno. Razlika je u tome što u Hrvatskoj imamo detaljne planove i za takve situacije. Tu je sustav zaštite i spašavanja koji djeluje, koji okuplja osposobljene i opremljene stručnjake.