U velikom razgovoru za naš ljetni dvobroj, Vinko Prizmić, pročelnik Hrvatske gorske službe spašavanja koja organizirano spašava i štiti već 60 godina, ističe da HGSS više ne želi biti alat koji skuplja mrtve i sanira tuđe pogreške. Iako je suradnja sa srodnim državnim tijelima posljednjih nekoliko godina znatno poboljšana i unaprijeđena, Prizmić u intervjuu za "Zaštitu" ne skriva da stvari mogu biti još bolje, a sustav spašavanja još učinkovitiji i uspješniji. Kao uvod u intervju pročitajte na Internetu još neobjavljeni dio razgovora u kojemu Prizmić objašnjava - nevjerojatan "lanac odlučivanja" u slučaju helikopterskog spašavanja!?
Kakvom ocjenujete suradnju s drugim srodnim službama, s obzirom da lani navodno nije sve savršeno funkcioniralo?
Pitanje suradnje s drugim službama ne treba biti stvar nečije dobre volje, od slučaja do slučaja, nego rezultat jasno definiranih područja odgovornosti, standardnih operativnih postupaka i sl. Zalažemo se za kompetentan sustav u kojem svatko radi svoj posao, kao npr. u bolnici. Zubar liječi zube, kardiolog srce, a ortoped koljena. Istodobno nikako ne bi bilo dobro kad bismo svi zajedno zaboravili zbog čega postojimo. Svi u bolnici postoje zbog pacijenata. Rastuži me kad osjetim nadmetanje među operativnim službama, ili nepotrebnu majorizaciju nekih tijela državne uprave, jer to uvijek rezultira štetom po one koji nas trebaju. Posebno me rastužuje nerazumijevanje nekih državnih birokratskih struktura kojima je status HGSS-a kao neprofitne udruge, smetnja za suradnju, iako je prema Zakonu o HGSS-u, „djelatnost HGSS-a od interesa za RH“ i iako smo mi javna služba s javnim ovlastima koja službu odgovorno izvršava već 60 godina. Možemo reći da s Vladom i gotovo svim ministarstvima dobro surađujemo, no uvijek se nađe dušobrižnika ili nižih tijela koji bi sebi dali na važnosti pa kompliciraju.
Primjerice, HGSS i HRZ izvršavaju najsloženije i najopasnije helikopterske zadaće, preduvjet čega je intenzivna, redovita i zajednička obuka. Lani je u suradnji s HRZ-om ta obuka izvršena u cijelosti. No, DUZS je ove godine zahtijevao da dogovor ide samo preko njih. Rezultat? Sezona je već počela, a ni mi ni oni nismo odradili ni minute obuke. I neki krugovi u MORH-u uvijek nađu načina da nešto zakompliciraju. Da bi se podigao helikopter, HGSS mora obavijestiti županijski centar 112 koji mora napisati pismeni zahtjev koji se faksira u Državni centar 112 u Zagrebu. Oni pak prosljeđuju zahtjev Zapovjedništvu HRZ-a u Zagrebu, koje to pak šalje Glavnom stožeru Oružanih snaga, koji odobrava let i o tome opet pismeno izvješćuje Zapovjedništvo HRZ-a. Tu još nije kraj. Tada Zapovjedništvo HRZ-a izvješćuje Operativno središte HRZ-a u Zadru, a oni tek tad šalju nalog u zrakoplovnu bazu koja će to odraditi. Za to vrijeme i posade helikoptera i gorski spasioci, a poglavito unesrećeni, bespomoćno čekaju da se administrativna „procedura“ okonča. Ako je to uredna procedura, onda je hitno treba mijenjati. Inače čemu „trominutna spremnost“ i „zlatni sat“ kad u borbi za svaku minutu o kojoj ovisi nečiji život gubimo toliko vremena? Kako ti brižni zagovaratelji administracije i urednih papira ne razumiju da ta šetnja papira gubi svaki smisao kad cijena takvog reda može biti preskupa i rezultirati nepopravljivom tragedijom. Sadržaj je prevažan – u pitanju su ljudski životi - da bi se inzistiralo na formi.
No, želim svakako naglasiti da je suradnja na operativnoj razini besprijekorna. Mi i posade HRZ-a dvije smo polovice istog tima. Samo zahvaljujući tome i dalje uspijevamo spasiti sve što se spasiti može i očuvati vlastite živote. No dokle će nas sreća pratiti bez zajedničke obuke? Prijašnjih je godina bilo još većih problema u suradnji s centrima 112, ali danas s velikim veseljem možemo konstatirati da je i ta suradnja vrlo dobra....
Cijeli razgovor s pročelnikom HGSS-a pročitajte ovdje.