ZAŠTITA - časopis za zaštitu i sigurnost osoba i imovine

Kad se u bilo kojem kontekstu spominje obavještajna djelatnost, većina ljudi automatski to zove »špijunažom«. Čak i danas termin »tajni agent« u popularnom tumačenju obavještajnog posla pojam je koji budi maštu, predstavlja nešto mistično, nedohvatljivo, nešto iza kulisa.

U stvarnosti, suština obavještajnih aktivnosti je prikupljanje informacija. One su u suvremeno doba posvuda, u tisućama raznih izvora od kojih su većina potpuno legalni (elektronski mediji, sve vrste tiskovina). Treba ih samo prikupiti, selekcionirati i analizirati. Primjerice, od novih vijesti koje se u prosjeku pojavljuju svakih 10 minuta, svega nekoliko njih mogu biti zanimljive za obavještajne službe.

Kad se iz javnog sustava obavješćivanja prikupi o istoj stvari na stotine ili tisuće informacija, obavještajni analitičari tu sirovinu mijese u iskoristivo tijesto. Istodobno, obavještajne službe uz taj javni život koji gotovo nigdje nije u potpunosti transparentan, jer obavještajci ne vole da se njihov posao pretvara u nešto nalik gastronomskoj izložbi, postoji tajna djelatnost.

Organizirane obavještajne službe s dugom tradicijom i kvalitetnim kadrovima takve stvari ljubomorno čuvaju ne želeći otkriti svoje dodatne konspirativne izvore kao i službenike koji čitav svoj radni vijek provedu u anonimnosti, radeći delikatne poslove za državu. Većina pripadnika tajne službe i nakon povlačenja iz obavještajnih ili protuobavještajnih struktura, odnosno umirovljenja, mora i dalje čuvati državnu tajnu o tome jesu li tijekom karijere nekog prisluškivali, sustavno pratili, pokrivali na razne načine (od prijateljskih do poslovnih veza).

Oni profesionalci koji su u nekoliko desetljeća bili aktivni u obavještajnom svijetu u sektoru prljavih (po ruski »mokrih«) poslova vezani su tajnom doživotno (o javnosti nepoznatim uhićenjima, isljeđivanju uz primjenu metoda koje nanose ozljede nema priče). Podrazumijeva se da tajni agenti koji su obavljali likvidacije određenih osoba koje su štetile službi ili su ozbiljno ugrožavale sigurnost države »šute kao zaliveni«.

Suvremena tehnologija olakšala je obavještajni posao. No, u mnogim zemljama, i to u redovima vrlo uspješnih obavještajnih sustava, praksa je pokazala da pretjerano oslanjanje na čuda tehnike može biti nedostatak i znatno otežati izvođenje važnih operacija. Špijunski satelit ujutro snimi položaj neke terorističke ili gerilske skupine, a prislušni obavještajni odjeli prate sve njihove telefonske razgovore - da bi se na koncu ustanovilo da je riječ o običnim civilima koje obučeni teroristi koriste kao štit.

I onda, kada Amerikanci ili Izraelci krenu u neku fizičku eliminaciju nikad ne mogu do kraja biti sigurni koliku će kolateralnu štetu izazvati. Jedino infiltrirani agent (stari klasični način djelovanja) može biti precizan u opisu potencijalnih ciljeva, javiti na vrijeme o promjeni boravišta nanišanjene osobe ili skupine.

Kako danas pridobiti prikladnog čovjeka za rad u jednoj od obavještajnih službi? U doba interneta, mnoge tajne službe manje su tajne. Otvaraju svoje stranice u globalnoj mreži, prilaze novačenju kadrova na marketinški način, prikazuju svoju ispeglanu i opranu stranu, nude više nego pristojne plaće, mogućnost usavršavanja i putovanja širom svijeta.

No, posao koji izvana izgleda atraktivno zapravo je iznutra težak i odgovoran. Radna i profesionalna disciplina u odjelima ravna je vojnoj. Hijerarhija, strogost (ponekad i mobing) šefova, stalne sigurnosne provjere za mladog čovjeka koji od malih nogu živi u ugodnom i bezbrižnom ambijentu (jer mu roditelji nesebično sve pružaju) mogu biti prekrupni zalogaji koje on neće moći bezbolno progutati.

Postati dobar terenski obavještajac proces je od nekoliko godina ustrajnog učenja i obučavanja. Tek onda slijede manji zadaci u inozemstvu, dokazivanje, suočavanje s neočekivanim situacijama. Ako se taj pripravnički staž pokaže uspješnim, novopečeni agent može računati na pristojan paravan u diplomatskom ili ekonomskom predstavništvu bez jamstva da će mu budućnost donijeti napredak u karijeri.

Izraelci, Rusi, Amerikanci, Nijemci, Francuzi i mnogi drugi koji ulažu velika sredstva u obavještajni sektor primijetili su da novi naraštaj njihovih agenata pokazuje nestrpljivost, da nije sklon istrošiti đonove na cipelama obavljajući neki (tajni) zadatak, da je često neoprezan u samozaštiti, ali i u pokrivanju leđa vlastitim kolegama, da više vremena troši na priručnu špijunsku tehniku nego na vlastite oči. Stoga je nedavno otkriveni »ruski kružok« u SAD-u ruglo profesije i nešto što će SVR (glavna vanjska ruska obavještajna služba) hitno morati promijeniti.

Priroda obavještajne aktivnosti u suvremenosti takva je da tajne službe ne mogu više tako lako kao nekad novačiti gotove stručnjake (sveučilišne profesore, vrsne novinare, čak i književnike). Ako takvih kadrova koji će dobrovoljno služiti domovini nema dovoljno, obavještajna struka mora ići težim putem: školovati potrebne eksperte iz vlastitih redova, što uvijek dovodi do još većeg deficita izvrsnih pojedinaca.

Obavještajna agencija, služba, ured, institut ne može se temeljiti na prosječnosti i činovničkoj rutini. Izvrsnost je u obavještajnom svijetu uvijek bila odlika koja je donosila prestiž i kod kuće i vani. Birokratizacija obavještajne službe dovodi pak do apsurdnih situacija. Srpska BIA, koja tvrdi da se u potpunosti osuvremenila, nakon kritike u središnjem srpskom dnevniku (»Politika«) našla je za potrebno izravno javno polemizirati s redakcijom.

U staro doba, to je radila vlada, odnosno resorni ministar i rijetko kada pred očima javnosti. Dio slavne prošlosti ipak se može naći i u aferi s jedanaest ruskih špijuna. Onaj uhvaćen pa pušten na Cipru zbrisao je upotrijebivši jednu od svojih brojnih lažnih putovnica. Iz svoje hotelske sobe, stavivši na vrata oznaku »Ne smetaj!«, pokupio je sve što bi moglo koristiti istražiteljima. Ostavio im je samo svoje papuče, zaključuje Fran Višnar u Nedjeljnom Vjesniku. (T. B.)