Eugen Antić
Posljednji incident u splitskoj školi, gdje je zaštitar pod utjecajem alkohola u koncentraciji od 0,34 g/kg, izazvao negodovanje javnosti, i prigovor roditelja na njegovo postupanje prema maloljetnicima, otvara brojna pitanja o sigurnosnim standardima, regulaciji zaštitarske industrije i odgojnim izazovima današnje mladeži. Iako su ovakvi slučajevi izolirani, njihova medijska eksponiranost stvara percepciju da su svi zaštitari neodgovorni, što ne odgovara stvarnosti. No, ovaj slučaj ukazuje na dublje probleme koji zahtijevaju sustavne promjene.
Prva i najočitija dimenzija problema jest alkoholiziranost zaštitara. Premda je odgovornost primarno na pojedincu, zaštitarske tvrtke i MUP kao regulator imaju ključnu ulogu u prevenciji. Pojačano i redovito alkotestiranje zaštitara trebalo bi postati standardna praksa. Uvođenjem strogih kontrola može se smanjiti vjerojatnost da osoba pod utjecajem alkohola bude zadužena za sigurnost djece te općenito u svim polovima privatne zaštite. Dodatno, trebalo bi razmotriti uspostavu jasnih protokola za hitne intervencije u slučaju ovakvih prekršaja, uključujući brzu suspenziju i zamjenu zaštitara.
Druga dimenzija problema je nedovoljna edukacija zaštitara o radu s maloljetnicima. Djeca u školama nisu samo objekti zaštite od fizičkih prijetnji, već su i osjetljive osobe koje zahtijevaju poseban pristup. Treninzi zaštitara trebali bi obuhvatiti osnovne pedagoške vještine, emocionalnu inteligenciju i tehnike smirivanja konflikata, kako bi se izbjegli incidenti koji narušavaju povjerenje između zaštitara, djece i roditelja. Primjeri dobre prakse iz drugih zemalja pokazuju kako specijalizirane edukacije za sigurnosno osoblje u obrazovnim ustanovama mogu značajno poboljšati kvalitetu njihove interakcije s djecom.
Treća dimenzija problema tiče se današnje mladeži. Tehnološka pismenost djece, uključujući korištenje umjetne inteligencije, omogućuje im istraživanje granica pravila i autoriteta. Iako je pohvalno što djeca razvijaju kritičko razmišljanje, njihova neodgovornost često izaziva konflikte sa zaštitarima. Ovo pitanje prelazi okvire sigurnosti i ulazi u domenu odgoja. Kada djeca naprave ozbiljne nestašluke, odgovornost bi trebala pasti na roditelje koji su primarni odgojni autoritet. Potrebno je dodatno uključivanje roditelja u edukativne programe te osvješćivanje o njihovoj ulozi u postavljanju granica i usmjeravanju djece.
Uz to, škole bi trebale preuzeti aktivniju ulogu u kreiranju sigurnosnih politika koje uključuju suradnju sa zaštitarima. Organizacija radionica i seminara o zajedničkom rješavanju problema mogla bi unaprijediti odnose između djece, roditelja, nastavnika i zaštitara, stvarajući sigurnije i skladnije okruženje.
Kombinacija ovih problema jasno pokazuje da zaštitari sami ne mogu riješiti sve izazove. Sustav mora poduprijeti njihove napore boljom regulacijom, edukacijom i podrškom u radu s mladima.
Slučaj alkoholiziranog zaštitara u splitskoj školi, koji je usput počinio kazneno djelo povrede djetetovih prava, ili da bude jasnije, koji nije postupio u skladu Zakona o privatnoj zaštiti i Pravilniku o uvjetima i načinu provedbe tjelesne zaštite, pokazuje manjkavosti u sustavu koji bi trebao osigurati sigurnost najmlađih. Zaštitarske tvrtke moraju unaprijediti svoje kontrole, MUP mora pojačati nadzor, a škole i roditelji trebaju biti partneri u rješavanju problema mladenačkog ponašanja. Samo zajedničkim naporima možemo izgraditi sustav u kojem su zaštitari osposobljeni, odgovorni i poštovani, dok mlade generacije uče granice svoje slobode i odgovornosti. Ovaj slučaj neka bude poticaj za sustavne promjene, a ne povod za generalizaciju i stigmatizaciju profesije zaštitara.
Štoviše, ovakav incident treba služiti kao podsjetnik da je sigurnost djece zajednička odgovornost svih - od zakonodavaca i regulatora, preko obrazovnih institucija, pa do roditelja i lokalne zajednice. Sustavne promjene koje obuhvaćaju prevenciju, edukaciju i bolju komunikaciju ključ su za izbjegavanje sličnih događaja u budućnosti.