David 'Sensei' Stainko
Zdravstvena ustanova koja bi trebala liječiti psihički bolesne osobe je mimo svih zdravstvenih pravila te s minimumom ljudske humanosti postupila prema svom pacijentu. Mlada osoba , sportaš atletičar, koji je došao zatražiti psihološku pomoć u ustanovi koja bi trebala biti zadužena da mu je pruži, nije je dobio, a zdravstvene osobe koje su mu trebale pomoći su ga mučki ubili. Kristian Josip Periš, bivši sportaš atletičar, diplomirani kineziolog i znani trener, koji se u svom radu isticao i kao trener koji radi i s osobama s poteškoćama u razvoju. Mlada osoba od tridesetak godina koja je oboljela od depresije i depresivnih misli o svom životu. Postao je i suicidalan, stanje koje nije nepoznato kod depresivnih pacijenata.
U nadi da će mu pomoći „specijalizirana ustanova“, u kojoj će dobiti potrebnu skrb u dogovoru s obitelji zove hitnu pomoć, odvode ga u psihijatrijsku ustanovu Jankomir. U ustanovi ,pacijenta koji je atletičar i naučen da se kreće, vežu. Vežu mu ruke, noge i trup. Takva procedura je predviđena samo u iznimnim slučajevima, i to ako se pacijenta ne može nikako drugačije savladati niti na njega djeluje umirujuće sredstvo tj. injekcija, sedativ, nakon koje bi se pacijent smirio. Pacijenta se veže kako sebi ili nekom drugom pacijentu ne bi mogao nauditi.
Interesantno je da se kolega kineziolog nije opirao vezanju, iako mu ono nije bilo po volji. Znači bio je susretljiv i donekle svjestan svojeg stanja. Iako mu vezivanje nije bilo po volji smatrao je da je to za njegovo dobro. No,ono što nije znao je vrijeme koje će morati provesti vezan. Nakon određenog vremena, molio je za pomoć, vjerojatno je i tražio da ga se odveže, a nakon što nije dobio traženo, postaje razdražljiv i svadljiv. A tko ne bi bio. Imati zavezane ruke, noge i trup i tako biti satima zavezan, pa i posve zdrava osoba bi burno i agresivno reagirala.
Vjerojatno se Kristian pokušao odvezati, pri čemu je i tresao krevet, čime je stvarao buku. Vjerojatno je i galamio, bio buntovan i razdražljiv pa i svadljiv. Sportaš, koji je dan prije odradio trening, odjednom se našao u za njega totalno neprikladnom položaju, skroz zavezan, bez mogućnosti kretanja. Kada se pobunio protiv toga što je zavezan i žalio na taj tretman, na buntovan, pa vjerojatno i agresivniji način, stvari su po njega postale još i gore. Nakon toga dolazi do potpune neprofesionalnosti kod medicinskog osoblja i njihove totalne konfuzije u obavljanju posla za koji bi trebali biti obučeni. Iz dostupne snimke je posve vidljivo da nije bilo nikakvog manjka osoblja koje mu je trebalo pomoći i skrbiti za njega. Uz njegov krevet bilo je čak petoro muških osoba, a jedna sestra je stajala uz krevet kraj njegovih nogu, dok je druga stajala kojih dva metra od kreveta. Znači, uz krevet u kojem je ležao zavezan pacijent bilo je sedam zdravstvenih djelatnika, i osm, koji je izgleda bio liječnik i koji je to sve promatrao iz prikrajka. I ono što se zatim događalo je krajnje nehuman i mučki tretman prema kolegi kineziologu koji je obolio od depresije i tražio pomoć od specijalizirane ustanove.
Umjesto da mu pomognu, da imaju malo razumijevanja za bolesnog pacijenta, njih osmero su se doslovno ponašali agresivno, divljački, te krajnje neprofesionalno, i kao osobe koje su totalno izgubile zdrav razum. Osobe koje bi trebale biti u potpunosti pribrane, strpljive, susretljive, humane i posve profesionalne u obavljanju svog posla, su u potpunosti izgubile zdrav razum. U svakoj psihijatrijskoj ustanovi, takve agresivne, divljački nastrojene i rastresene osobe koje nisu svjesne svojih postupaka i onoga što čine, bile bi ili vezane poput Kristiana ili bi dobile malo jači sedativ da se smire.
Interesantno da od njih osam ni jedan zdravstveni djelatnik nije reagirao i zaustavio to divljaštvo i krajnje neprofesionalno ponašanje prema svom pacijentu. Mladi kolega kineziolog je bio bolestan, i to je nedvojbeno, ali on je bio bolestan, a oni koji su mu trebali pomoći su – poludjeli. I svih osam bi trebali zatražiti psihijatrijsku pomoć i leći u krevet i biti zavezani poput Kristiana. Kristian je bio depresivan, ali pitanje je koje tegobe imaju ti zdravstveni djelatnici koji su se tako divljački ponašali prema svome pacijentu.
Kolega kineziolog, koji je bio vezan, nakon njihovog divljačkog ophođenja, imao je pet slomljenih rebara od nagnječivanja i udaranja rukama i koljenom. Imao je edem u mozgu i plućima, gušili su ga jastukom i koljenom preko vrata, udarali ga šakama i koljenom i divljački lupali po njemu. Zdravstveni djelatnici - tehničari, držali su Kristianu jastuk preko glave punih osam minuta, što je krajnje divljaštvo, pa tko bi uopće mogao tako nešto izdržati i preživjeti? Pa ni Vitomir Maričić poznati ronilac koji može zadržati dah do 29 minuta, u tim okolnostima, da ga se udara šakama, stavlja koljeno na vrat i ostalo, vjerojatno ne bi izdržao.
Dakle, zdravstveni djelatnici - tehničari, medicinske sestre i dežurni liječnik trebali su u potpunosti biti svjesni i znati što čine, a da i nisu, to ih ne oslobađa odgovornosti za ubojstvo svog pacijenta, mladog kineziologa Kristiana. Za takvo njihovo ponašanje ne postoji nikakvo opravdanje. Ako misle da nisu dovoljno obučeni za taj posao onda ga nisu trebali niti raditi. Priča kako ih nema dovoljno, u ovom slučaju ne drži vodu jer ih je bilo i više nego dovoljno da odrade posao kako treba, da su znali ili da su imali volje da ga odrade. Ne možemo a da si ne postavimo pitanje, koliko dugo su ti djelatnici u sustavu zdravstva? I je li Kristian njihova prva i jedina žrtva, ili je takvih i sličnih slučajeva već bilo i ranije.
Iako su svi tehničari, sestre i liječnik, kao i ustanova željeli zataškati i prikriti slučaj, javnost je ipak, sa zakašnjenjem, doznala za njega. Za nadati se da se nešto slično nikada više neće dogoditi, a da će se zakonodavstvo pobrinuti da u potpunosti istraži slučaj i da sve zdravstvene djelatnike koji su krivi zbog neprofesionalnosti ali i divljaštva i brutalnosti prema svome pacijentu, propisno kazne.
Foto: Atletski klub Agram