Postoji jedna zanimljiva, gotovo neuhvatljiva razlika između jučer i danas koju nije lako izmjeriti brojkama, ali je mnogi osjećaju. Ovih dana, dok američki mornari šetaju ulicama Splita, reakcije su znatno drukčije nego što bi bile prije trideset, četrdeset ili pedeset godina. Nema više onog tihog uzbuđenja, nema pogleda koji ih prate s dozom divljenja. Umjesto toga, oni su tek još jedna skupina stranaca u gradu koji je već navikao na strance.
I tu dolazimo do zanimljivog pitanja: jesu li se oni promijenili – ili mi (ili svi mi zajedno)? U tom kontekstu vrijedi pogledati i samu sliku grada danas. Danas je Cvjetnica (Palmana nedjelja), a Splitska riva – Obala Hrvatskog narodnog preporoda – odiše životom i šušurom. Proljetno vrijeme ide na ruku gradu: suho i pretrežno vedro, baš onako kako Split zna biti najprivlačniji i domaćima i strancima. Za one među njima koji su putoholičari, Split je tek početna točka. U relativnoj blizini nalaze se Zadar, Šibenik i Dubrovnik – svaki sa svojom poviješću, arhitekturom i identitetom. Drugim riječima, imaju što vidjeti, čemu se diviti i čime biti fascinirani – možda i više nego mi njihovim nosačem zrakoplova.
U takvom ambijentu, dok se miješaju jezici, mirisi kave i žamor prolaznika, američki vojnici, piloti i mornari nisu više egzotična pojava – oni su dio scene. I možda je upravo tu ključna promjena perspektive. Jer ako se nekada nama činilo da dolaze iz svijeta kojem se treba diviti, danas je sasvim legitimno postaviti obrnuto pitanje: čemu se oni ovdje mogu diviti? A odgovor nije nimalo skroman. Na nekoliko koraka od rive nalazi se Dioklecijanova palača, Peristil, Jupiterov hram, Vestibul, katedrala sv. Duje, ulica “Pusti me proć”, spomenik Grguru Ninskom, Marmontova, brdo Marjan, nogometni stadion Poljud, gradski parkovi i zelene površine. Kao što bi Splićani rekli, Split ima dušu i lice velikog grada, dok istovremeno zadržava srce malog mista u koje je svatko dobrodošao – pa i američki mornari. I kao što bi naš Oliver otpjevao u pjesmi Splitski đir: "A vidi ovo more, a vidi sunca, a vidi lipote..."
U vrijeme bivše države, dolazak američkih ratnih brodova bio je događaj. Ne samo zbog same vojne dimenzije, nego zbog simbolike koju su nosili. Ti mornari dolazili su iz svijeta koji je bio dalek, bogat i pomalo nedostižan. Njihova kupovna moć bila je očita, ali još važnije – bio je očit njihov status. Predstavljali su Zapad, a Zapad je bio ideja, obećanje i standard kojem se težilo.
Danas je slika bitno drukčija. Split je turistički grad, otvoren prema svijetu, s cijenama koje često pariraju zapadnoeuropskima. Američki mornar više ne ulazi u prostor u kojem automatski ima ekonomsku prednost. Naprotiv, često se nalazi u okruženju koje je za njega jednako skupo, pa i skuplje nego kod kuće. Njegova potrošnja više ne odskače, a njegov boravak ne ostavlja isti dojam.
No, stvar nije samo u novcu. Promijenio se i naš pogled. Zapad više nije ideal kojem težimo, nego svakodnevica. Globalizacija, internet i otvorene granice učinili su ono što desetljeća politike nisu – izbrisali su osjećaj udaljenosti. Danas znamo kako se živi u Americi – kakav je zdravstveni sustav, kakvo je školstvo, koliko ima beskućnika, što se vozi, što se jede i nosi, ali i koliko se, unatoč svemu, zapravo zarađuje. Time je nestala i ona aura posebnosti. Zato današnji mornari nisu “manje zanimljivi” zato što su se oni promijenili, nego zato što smo mi izgubili potrebu da ih promatramo kao nešto više. Oni više nisu projekcija naših očekivanja, nego stvarni ljudi – često mladi, s ograničenim budžetom i jasnim pravilima ponašanja. Drugim riječima, postali su vidljivi onakvima kakvi jesu.
To ne znači da je nestalo poštovanje, ali znači da je nestala fascinacija. Zanimljivo je da se ta promjena događa paralelno s jačanjem naše vlastite pozicije. Hrvatska je danas dio šireg europskog prostora, turistički etablirana i ekonomski stabilnija nego u prošlosti. Gradovi poput Splita više ne čekaju “velike goste” da bi se osjećali važnima. Oni su već destinacija na svjetskoj karti.
I možda je upravo to ključ svega. Jer kad netko prestane biti „pojam“, to ne mora značiti da je on pao – nego da smo se mi približili. Ta razlika u percepciji zapravo je znak normalizacije odnosa, ali i sazrijevanja društva. Ono što je nekad bilo egzotika, danas je rutina.
U tom smislu, današnji prizor američkih mornara u Splitu nije priča o njihovoj manjoj platežnoj moći ili promjeni ponašanja. To je priča o tome kako se promijenio kontekst u kojem ih gledamo. A možda i o tome da više ne tražimo uzore vani – jer smo ih, barem djelomično, pronašli kod kuće.
Eugen Antić
Foto: Brandon Russell / Unsplash