Foto / izvor: Google Maps, ©2026 Google
U našoj seriji o sferama utjecaja, morski putevi postaju jednako važni kao i kopneni teritoriji. Prolaz Bab el-Mandeb, što na arapskom znači „Vrata suza”, ne nosi slučajno to ime. Smješten na južnom ulazu u Crveno more, ovaj uski morski put predstavlja ključnu točku preko koje se kontrolira promet između Europe i Azije, čineći ga nezaobilaznom arterijom za svjetsku trgovinu i energiju. Kontrola nad ovim prolazom danas znači posjedovanje najmoćnije poluge u globalnoj geopolitičkoj igri.
Bab el-Mandeb je strateški tjesnac koji na spoju Azije i Afrike razdvaja Arabijski poluotok (Jemen) od Afričkog roga (Džibuti i Eritreja). Njegova vitalna važnost počiva na činjenici da je on jedini ulaz u Crveno more iz Indijskog oceana i neizostavan koridor prema Sueskom kanalu.
U najužoj točki širok je samo oko 29 kilometara, gdje ga vulkanski otok Perim prirodno dijeli na dva funkcionalna kanala: manji istočni i veći, duboki zapadni kanal. Ta geografska uskost čini ga savršenim "uskim grlom" – područjem koje je izuzetno lako blokirati, čak i s relativno skromnim vojnim sredstvima. Preko ovog tjesnaca u normalnim okolnostima prolazi više od 10 % ukupne svjetske pomorske trgovine naftom i ukapljenim plinom.
Prošlost i kolonijalna borba za kontrolu
Tijekom povijesti, kontrola nad ovim prolazom bila je presudna. Nakon stoljeća osmanske dominacije, prava borba počela je u 19. stoljeću. Velika Britanija je iz obližnjeg Adena štitila svoj "put za Indiju”, Francuska se utvrdila u Džibutiju, a Italija u Eritreji. Otvaranjem Sueskog kanala 1869. godine, značaj tjesnaca Bab el-Mandeb porastao je preko noći. Pretvorio se u kritičnu točku za svaku velesilu koja je željela dominirati globalnim trgovačkim tokovima.
Hladni rat i nasljeđe nestabilnosti
Tijekom Hladnog rata, tjesnac je postao poprište posredničkih (proxy) sukoba. Sovjetski Savez je imao snažno uporište u Južnom Jemenu, dok su SAD i Zapad balansirali utjecaj preko svojih regionalnih saveznika. Nakon završetka hladnoratovskih podjela, ujedinjenje Jemena 1990. godine i unutarnja politička previranja stvorili su kronični vakuum moći. Obalne države ostale su nestabilne, no njihova je geostrateška vrijednost nastavila privlačiti strane sile. Velike države su u siromaštvu regije vidjele priliku za trajno postavljanje svojih geopolitičkih "stražara”.
Danas: militarizacija i asimetrična prijetnja
Danas je afrička obala tjesnaca, točnije Džibuti, postala najgušće militarizirani komadić zemlje na svijetu. Na tom malom prostoru smještene su operativne vojne baze SAD-a, Francuske, Japana i Kine. Peking kroz svoju bazu izravno osigurava kritični pomorski krak svog megaprojekta "Pojas i put” (Pomorski put svile).
Međutim, najveći izazov stabilnosti danas dolazi s jemenske obale. Tamošnji pokret Houthi, koji ima snažnu potporu Irana, kontrolira pokrajinu Taiz i ključne obalne položaje. Upotrebom jeftinih dronova, vođenih projektila i protubrodskih raketa, oni su iz temelja uzdrmali globalnu logistiku. Njihovi napadi prisilili su zapadne sile na pokretanje obrambenih operacija, poput američke Prosperity Guardian i europske pomorske misije Aspides. Unatoč prisutnosti tehnološki nadmoćnih ratnih brodova velesila, nesigurnost u tjesnacu postala je "novo normalno”.
Virtualne naplatne kućice i geopolitički reket
Budući da je geografski nemoguće prokopati novi kanal kroz tjesnac koji je prirodno uzak, Huti su osmislili strategiju raketne i geopolitičke ucjene. Time su stvorili neku vrstu virtualne naplatne kućice na moru. Budući da ne mogu fizički zaustaviti i pregledati svaki brod, oni prolaz kontroliraju kroz sustav prikrivenih propusnica i zaštitnog reketa preko posrednika, često koordiniranog kroz diskretne kanale u Omanu. Regionalni izvještaji pokazuju da se zapadnim brodarskim kompanijama nudi siguran prolaz u zamjenu za ispunjavanje strogih uvjeta. To podrazumijeva službeno deklariranje da brodovi nemaju nikakve veze s Izraelom, SAD-om ili Velikom Britanijom, a u nekim slučajevima i plaćanje sigurnosnih naknada.
S druge strane, velesile poput Kine i Rusije ovaj prolaz ne plaćaju novcem. Oni plaćaju diplomatskom valutom i političkom podrškom Hutima i Iranu u Vijeću sigurnosti UN-a. Zbog toga njihovi brodovi i supertankeri tjesnacem plove potpuno slobodno. Time je stvoren opasan presedan u međunarodnom pomorskom pravu: sloboda plovidbe više nije univerzalno pravo zajamčeno svima, već povlastica koja se u Vratima suza mora politički isposlovati ili skupo platiti.
Egipat kao najveća ekonomska žrtva
Blokada tjesnaca Bab el-Mandeb uzrokovala je duboki ekonomski potres koji najteže pogađa Egipat. Budući da svi brodovi koji ulaze u Sueski kanal s južne strane moraju proći kroz ovaj tjesnac, Sueski kanal trpi katastrofalne gubitke. Ukupni prihodi kanala pali su za više od šezdeset posto, što službenom Kairu nanosi štetu mjerljivu u milijardama dolara izgubljenih deviznih prihoda. Egipat se nalazi u potpunoj pat-poziciji. Huti mu izravno otimaju tranzitne pristojbe, ali država ne može vojno intervenirati. Kairu je primarni cilj izbjeći narušavanje vlastitog ugleda u arapskom svijetu, s obzirom na to da jemenski pokret svoje akcije javno opravdava solidarnošću s Palestincima.
Logistički obilazak Afrike i Maerskov manevar
Zapadni brodarski divovi morali su iz temelja reorganizirati globalnu logistiku. Umjesto riskantnog prolaska kroz suženi Bab el-Mandeb, stotine teretnih brodova trajno je preusmjereno na dugačku rutu oko Rta dobre nade na samom jugu Afrike. Ovaj obilazak produžuje putovanje između Azije i Europe za 10 do 14 dana, što drastično povećava potrošnju goriva, plaće posada i cijene osiguranja, a samim time podiže i konačnu cijenu robe na policama trgovina.
Kako bi barem djelomično ubrzao dostavu kritičnog tereta, danski prijevoznik Maersk i drugi logističari počeli su masovno primjenjivati kombinirani transport. Brodovi dovoze robu do sigurnih luka u Perzijskom zaljevu, odakle se ona zrakoplovima ili kopnenim koridorima hitno prebacuje prema europskim odredištima. Sve te promjene zorno dokazuju da Huti uspješno naplaćuju neku vrstu virtualne carine cijelom svijetu i drže ruku na grlu globalne ekonomije.
Prolaz Bab el-Mandeb savršen je primjer zašto su ključne geografske točke vječno poprište sukoba. Kontrola nad tjesnacem više se ne ostvaruje samo posjedovanjem obale, već kroz asimetrično ratovanje i stalnu prisutnost međunarodnih flota. Ovaj morski put podsjeća nas da je vječni zakon moći definiran kontrolom protoka. Dok god Vrata suza mogu uzrokovati ekonomske potrese u Berlinu, Tokiju ili New Yorku, ona će ostati najopasnija i najvažnija točka na karti svijeta. Današnje suze su ekonomski gubici i energetska nesigurnost, što potvrđuje da tko drži ključeve ovog tjesnaca, drži ruku na grlu svjetske ekonomije.
Eugen Antić