Najnovije dojave o eksplozivnim napravama u javnim prostorima i obrazovnim institucijama ponovno su aktualizirale pitanje učinkovitosti nacionalnih sigurnosnih protokola. Između institucionalnih ovlasti i percepcije javnosti otvara se prostor za analizu stvarnog postupanja. U ovom tekstu dekonstruiramo procedure evakuacije, zakonsku odgovornost te specifičnu dinamiku 'copycat' incidenata koji testiraju otpornost sustava.
Dojave o bombama spadaju u kategoriju sigurnosnih prijetnji koje, bez obzira na njihovu vjerodostojnost, zahtijevaju punu operativnu reakciju. Upravo zbog toga, i lažne dojave imaju vrlo stvarne posljedice: evakuacije, prekid rada institucija, angažman policije i stvaranje osjećaja nesigurnosti u javnosti. Svaki takav događaj istovremeno je i sigurnosni incident i svojevrsni stres-test sustava. Slučaj trgovačkog centra Portanova dodatno je otvorio pitanje mora li evakuacija uvijek biti trenutačna i potpuna ili postoji prostor za procjenu i diferencirani pristup, ovisno o okolnostima i procijenjenom riziku.
Upravo ta dilema predstavlja dobar ulaz u širu raspravu o tome kako sigurnosni sustav u praksi funkcionira, tko donosi ključne odluke i koliko je razlika između onoga što javnost očekuje i onoga što struka smatra optimalnim postupanjem. Drugim riječima, da bi se razumjela konkretna situacija, nužno je najprije razjasniti kako operativni protokoli zapravo izgledaju na terenu i na kojim se principima temelje njihove odluke.
Operativni protokoli: što se zaista događa na terenu?
U javnosti često prevladava pojednostavljena predodžba prema kojoj svaka dojava o bombi automatski znači trenutačnu evakuaciju svih prisutnih osoba. Međutim, operativna stvarnost znatno je složenija i temelji se na kontinuiranoj procjeni rizika koju provode nadležne službe.
Takva procjena uključuje analizu izvora i sadržaja prijetnje, razine njezine vjerodostojnosti, ali i specifičnosti samog objekta, uključujući njegovu veličinu, broj ljudi i organizaciju prostora. Jednako važan element jest procjena mogućnosti nastanka panike, budući da nekontrolirana evakuacija u velikim prostorima može dovesti do sekundarnih incidenata koji ponekad predstavljaju veći rizik od same prijetnje.
Zbog toga odluka o evakuaciji nije uvijek binarna. U određenim situacijama može se procijeniti da je sigurnije provesti djelomičnu evakuaciju ili zadržati određene osobe radi kontrole prostora i učinkovitijeg pregleda. Takve odluke nisu odstupanje od pravila, već dio profesionalnog pristupa upravljanju rizicima.
Pravna odgovornost i zapovjedni lanac
Pitanje donošenja odluke o evakuaciji u Republici Hrvatskoj proizlazi iz kombinacije zakonskih ovlasti i operativne prakse na terenu. U slučajevima dojava o eksplozivnim napravama policija ima ključnu ulogu jer procjenjuje prijetnju, koordinira postupanje i donosi sigurnosne smjernice.
Međutim, odluka o potrebi djelomične ili potpune evakuacije osoba iz ugroženog objekta donosi odgovorna osoba ustanove na temelju mišljenja, prijedloga ili naredbe djelatnika policije. Time se jasno definira odnos između operativnog vodstva policije i odgovornosti upravljačkih struktura unutar same ustanove. Istodobno, odgovorna osoba ustanove ima ovlast i obvezu djelovati samostalno u situacijama koje zahtijevaju žurnu reakciju. Ako na temelju vlastite prosudbe zaključi da je evakuaciju potrebno provesti odmah, bilo djelomično ili u cijelosti, takvu odluku može donijeti i prije dolaska policije. Time se osigurava da se ne gubi dragocjeno vrijeme u početnoj fazi incidenta. Važan element sustava predstavlja i sposobnost samih ustanova da inicijalno reagiraju.
Dobro organizirano osoblje može u vrlo kratkom vremenu, čak i prije dolaska policije, izvršiti osnovni pregled prostora i poduzeti mjere zaštite. U tome značajnu ulogu ima industrija privatne zaštite, kroz angažman zaštitara i primjenu sustava tehničke zaštite, koji omogućuju bržu detekciju i bolju kontrolu prostora.
Ovakav model jasno pokazuje da sigurnosni sustav nije strogo hijerarhijski u klasičnom smislu, već se temelji na kombinaciji odgovornosti, procjene i koordinacije više aktera.
Slučaj Portanova: komunikacijski problem ili sigurnosni propust?
Analiza slučaja trgovačkog centra Portanova upućuje na zaključak da se vjerojatno radilo o operativnoj procjeni, a ne nužno o sigurnosnom propustu. Odluke koje se donose u takvim situacijama rezultat su procjene rizika u realnom vremenu, pri čemu se uzima u obzir više faktora nego što je to vidljivo iz perspektive javnosti.
Međutim, percepcija događaja pokazuje da problem nije bio isključivo u samim mjerama, već u načinu na koji su one komunicirane. Nedostatak jasnih i pravovremenih informacija može kod zaposlenika i posjetitelja stvoriti osjećaj nesigurnosti, čak i kada su postupci u potpunosti u skladu sa strukom.
Zbog toga komunikacija postaje neodvojiv dio sigurnosnog upravljanja. Ona ne utječe izravno na samu razinu zaštite, ali značajno oblikuje povjerenje u sustav i ponašanje ljudi u kriznim situacijama.
Val dojava u školama: fenomen "copycat effect" prijetnji
Nedavni val dojava o bombama u školama diljem Hrvatske pokazuje karakteristike fenomena koji je u sigurnosnoj literaturi poznat kao “copycat” efekt. Riječ je o obrascu ponašanja u kojem jedan incident potiče niz sličnih događaja, najčešće bez stvarne namjere realizacije prijetnje.
U ovom slučaju prijetnje su distribuirane putem elektroničke pošte, često u velikom broju i u kratkom razdoblju, što ukazuje na organizirani ili barem replicirani obrazac djelovanja. Reakcija sustava, koja uključuje evakuacije i policijske preglede, dodatno pojačava vidljivost takvih događaja i može djelovati poticajno na nove počinitelje. Poseban problem leži u asimetriji između uloženog napora i proizvedenog učinka. Slanje prijetnje zahtijeva minimalne resurse, dok posljedice uključuju angažman značajnih kapaciteta sigurnosnog sustava.
Cijena sigurnosti: zašto sustav ne smije ignorirati "lažne" dojave?
Korištenje pojma pretjerane histerije kod dijela javnosti u opisu ovakvih događaja pojednostavljuje kompleksnu situaciju i zanemaruje temeljna načela sigurnosnog postupanja. Reakcije koje uključuju evakuacije i detaljne preglede prostora nisu rezultat pretjerivanja, već primjene načela predostrožnosti. Sustav je postavljen tako da svaku prijetnju mora tretirati kao potencijalno stvarnu, bez obzira na statističku vjerojatnost da se radi o lažnoj dojavi. Razlog za to leži u činjenici da bi pogrešna procjena, čak i u jednom slučaju, mogla imati ozbiljne posljedice. U tom smislu, intenzitet reakcije ne odražava razinu panike, već razinu odgovornosti sustava.
Izazovi za budućnost
Aktualni događaji ukazuju na potrebu daljnjeg razvoja sigurnosnih praksi, osobito u području balansiranja između učinkovitosti i otpornosti sustava. Učestale evakuacije mogu dugoročno utjecati na percepciju prijetnje i ponašanje ljudi, dok svako smanjenje razine reakcije nosi vlastite rizike. Poseban naglasak potrebno je staviti na unapređenje komunikacijskih strategija, kako bi se osigurala pravovremena i jasna razmjena informacija između institucija i javnosti. Time se smanjuje prostor za nesporazume i jača povjerenje u sustav. Također, prevencija zlouporaba zahtijeva kombinaciju represivnih i preventivnih mjera, uključujući tehnološka rješenja za identifikaciju počinitelja, ali i edukaciju, osobito u kontekstu mladih koji često sudjeluju u ovakvim incidentima.
Dojave o bombama, čak i kada su lažne, predstavljaju ozbiljan sigurnosni izazov jer aktiviraju cijeli sustav zaštite i spašavanja. Slučaj Portanova i recentni događaji u školama pokazuju da operativni mehanizmi u pravilu funkcioniraju, ali istovremeno otkrivaju prostor za unapređenje, osobito u segmentu komunikacije i upravljanja percepcijom rizika.
U konačnici, ovakve situacije potvrđuju da sigurnosni sustav ne počiva isključivo na formalnim pravilima, već na sposobnosti procjene, koordinacije i pravovremene reakcije svih uključenih aktera. Upravo u toj interakciji između protokola i prakse oblikuje se stvarna razina sigurnosti.
Eugen Antić
Foto: Towfiqu barbhuiya / Unsplash