Eugen Antić
U industriji privatne zaštite rijetko se govori o dugoročnim karijerama. Percepcija sektora često je vezana uz privremene poslove, visoku fluktuaciju i ograničene mogućnosti napredovanja. Ipak, primjeri iz međunarodne prakse pokazuju drugačiju sliku.
U jednoj od novijih priča iz multinacionalnog konglomerata G4S-a, zaposlenik s više od tri desetljeća staža opisuje svoj profesionalni put kao kontinuirani razvoj, a ne niz ponavljajućih zadataka. Takve karijere nisu rezultat slučajnosti, već organiziranog pristupa razvoju zaposlenika. To otvara važno pitanje: zašto su dugoročne karijere u zaštitarstvu u nekim zemljama pravilo, a u Hrvatskoj još uvijek iznimka?
Upravo na tom raskoraku između percepcije i stvarnosti vrijedi se zadržati. Ako postoje sustavi u kojima zaposlenici ostaju desetljećima i pritom profesionalno napreduju, tada problem očito nije u samoj prirodi posla, već u načinu na koji je rad organiziran i vrednovan. Drugim riječima, dugoročna karijera u zaštitarstvu nije nedostižan ideal, nego rezultat konkretnih upravljačkih odluka i organizacijske kulture, a to otvara prostor za usporedbu – i još važnije, za promjenu.
Zašto ljudi ostaju – i zašto u Hrvatskoj odlaze
Primjeri iz zapadnoeuropske prakse jasno pokazuju da zaposlenici ostaju u zaštitarskim tvrtkama desetljećima kada imaju osjećaj napretka, svrhe i profesionalnog rasta. Ključ nije samo u stabilnosti zaposlenja, već u mogućnosti da tijekom karijere mijenjaju uloge, preuzimaju odgovornije zadatke i razvijaju nove vještine. Dinamika posla, rad u različitim okruženjima poput zračnih luka, javnih institucija ili velikih događanja, dodatno doprinosi osjećaju profesionalne ispunjenosti.
Posebno važan element je interna mobilnost. Zaposlenici ne ostaju na istoj poziciji godinama, već imaju priliku prelaziti između različitih funkcija i razina odgovornosti. Time se smanjuje monotonija, ali i povećava ukupna vrijednost zaposlenika za organizaciju. Dugogodišnji radnici pritom često preuzimaju ulogu mentora, prenoseći znanje novim generacijama i time dodatno učvršćuju svoju poziciju u sustavu.
U hrvatskom kontekstu situacija je bitno drugačija. Tržište zaštitarskih usluga i dalje je u velikoj mjeri definirano cijenom, što često rezultira percepcijom zaposlenika kao lako zamjenjivog resursa. Dugogodišnje iskustvo rijetko se sustavno vrednuje, a razlike u plaćama i odgovornostima između početnika i iskusnih radnika često su minimalne ili pak nikakve. Nedostatak jasno definiranih karijernih putova dodatno otežava dugoročno planiranje profesionalnog razvoja. Takav pristup ima konkretne posljedice. Visoka fluktuacija zaposlenika dovodi do gubitka znanja i iskustva, što se izravno odražava na kvalitetu usluge. Istovremeno, sektor se suočava s kroničnim nedostatkom radne snage, iako problem često nije u nedostatku interesa za posao, već u nedostatku uvjeta koji bi motivirali ljude da u njemu ostanu.
Kako izgraditi dugoročnu karijeru u zaštitarstvu
Ako se želi promijeniti takvo stanje, potrebno je redefinirati način na koji se vrednuju zaposlenici. Prvi korak je uspostava jasnih karijernih modela koji omogućuju napredovanje kroz organizaciju. Zaposlenici trebaju vidjeti konkretan put od početne operativne pozicije do voditeljskih ili specijaliziranih uloga. Paralelno s tim, potrebno je razvijati sustave mentorstva u kojima iskusni radnici aktivno sudjeluju u edukaciji novih zaposlenika.
Jednako važan element je ulaganje u razvoj vještina koje nadilaze osnovne zaštitarske licence. Komunikacijske sposobnosti, upravljanje konfliktima i donošenje odluka u kriznim situacijama postaju sve važniji dio posla. Organizacije koje to prepoznaju stvaraju kvalitetniji kadar i dugoročno stabilniji sustav. Lojalnost zaposlenika ne zadržava se plaketama ni prigodnim objavama. Dugogodišnji rad treba imati mjerljivu vrijednost – kroz plaću, beneficije, mogućnost napredovanja i veći profesionalni status. Javna priznanja mogu biti lijepa gesta, ali samo ako prate stvarno vrednovanje rada. Time se šalje jasna poruka da zaštitarstvo nije samo prolazna stanica, već ozbiljna profesija s dugoročnim perspektivama.
Dugoročni zaposlenici u zaštitarstvu nisu trošak, već ključna strateška prednost. Njihovo iskustvo, poznavanje sustava i sposobnost donošenja odluka u kompleksnim situacijama teško je nadomjestiti. Primjeri iz razvijenijih tržišta pokazuju da je moguće izgraditi sustav u kojem zaposlenici ostaju desetljećima i kontinuirano napreduju. Hrvatska industrija privatne zaštite nalazi se pred izborom: nastaviti s modelom koji generira stalnu fluktuaciju, i eksploataciju radnika od koje posljedično dovodi do brze potrošnje i izgaranja radne snage ili razviti sustav koji prepoznaje i zadržava kvalitetne ljude. Razlika između ta dva pristupa dugoročno će odrediti ne samo kvalitetu usluge, već i budućnost cijelog sektora.
Photo by Joshua Lawrence on Unsplash