Dejan Azeski, IFIMES
Osamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata, kontinent se ponovno suočava s vojnom neizvjesnošću, gospodarskim pritiscima i političkim elitama kojima je sve teže pronaći zajednički jezik.
Kada Aleksandar Vučić upozorava da treći svjetski rat u Europi postaje neizbježan, njegovu izjavu ne treba shvatiti kao konačno predviđanje, već kao upozorenje na situaciju u kojoj se europski kontinent trenutačno nalazi. Rat u Ukrajini nastavlja mijenjati sigurnosnu dinamiku; europske države povećavaju svoje vojne proračune; Rusija i Zapad sve više jedni druge doživljavaju kao protivnike; a diplomatski mehanizmi osmišljeni za obuzdavanje napetosti ostaju nedovoljno učinkoviti.
Postavlja se pitanje: kako je kontinent koji je nakon 1945. godine izgradio institucije s ciljem sprječavanja još jednog velikog rata dospio u situaciju u kojoj se govori o globalnom sukobu?
Odgovor ne leži isključivo u Moskvi, Bruxellesu ili Washingtonu. On je rezultat višegodišnjih pogrešnih procjena, sukoba geopolitičkih interesa i uvjerenja velikih sila da mogu nametnuti vlastitu viziju sigurnosti, a da pritom ne izazovu najgore moguće reakcije svojih protivnika.
Europsko ponovno naoružavanje: odvraćanje ili nova spirala nepovjerenja?
Nakon eskalacije sukoba u Ukrajini 2022. godine (koji zapravo traje još od 2014.), europske vlade dobile su snažan argument za povećanje vojne potrošnje. Osobito zemlje istočne i sjeverne Europe rusku vojnu politiku doživljavaju kao izravnu prijetnju svojoj sigurnosti.
Iz njihove perspektive, daljnje naoružavanje nužno je kako bi se odvratila potencijalna agresija.
Moskva, s druge strane, već godinama predstavlja širenje NATO-a i prisutnost zapadnih vojnih snaga u svom susjedstvu kao prijetnju vlastitoj sigurnosti. Ta se percepcija ne može jednostavno zanemariti pri analizi europske sigurnosti – iako ona svakako ne opravdava uporabu sile protiv drugih država.
Upravo tu leži srž krize: ono što jedna strana smatra obranom, druga često doživljava kao pripremu za napad. Kada Rusija širi svoje vojne kapacitete, europske države traže dodatna jamstva. Kada se Europa naoružava, Moskva to koristi kao opravdanje za vlastito vojno jačanje. Rezultat je sigurnosna spirala u kojoj svi tvrde da djeluju u samoobrani, a ipak se nitko ne osjeća dovoljno sigurnim.
Istodobno, europski politički čelnici moraju se zapitati je li ovo vojno jačanje popraćeno dovoljno jasnom diplomatskom strategijom. Snažnija vojska može spriječiti napad. Međutim, ako nestanu komunikacijski kanali i politički mehanizmi za smanjenje napetosti, to isto naoružanje može povećati rizik od pogrešne procjene.
Energetski promašaj koji skupo stoji europsku industriju
Jedan od glavnih izazova s kojima se Europa suočila jest energetska transformacija, potaknuta ratom i urušavanjem dotadašnjeg modela suradnje s Rusijom.
Prije 2022. godine, ruski energenti bili su ključni čimbenik europske gospodarske konkurentnosti. Osobito je njemačka industrija ovisila o razmjerno povoljnom prirodnom plinu za proizvodnju kemikalija, gnojiva, metala i drugih industrijskih dobara.
Europske vlade vjerovale su da će gospodarska međuovisnost pridonijeti očuvanju političke stabilnosti. S druge strane, Moskva je imala snažan interes zadržati europsko tržište za izvoz svojih energenata. Ipak, geopolitika je na kraju prevladala nad gospodarskim interesima.
Nakon invazije na Ukrajinu, Europa je ubrzano počela smanjivati ovisnost o ruskom plinu i tražiti alternativne dobavljače. Iako je to bilo razumljivo iz sigurnosne perspektive, gospodarske posljedice bile su znatne.
Uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz Sjedinjenih Američkih Država, uz povećane isporuke iz Norveške, pomogao je izbjeći potpuni prekid opskrbe. Međutim, diversifikacija nije automatski dovela do jeftinije energije. Logistika prijevoza LNG-a, globalna konkurencija za dostupne količine i nestabilnost tržišta – sve je to pridonijelo rastu troškova.
U tom smislu, europska politika zaslužuje kritiku. Smanjenje ovisnosti o Rusiji možda je bilo opravdano, ali brzina i način na koji je provedeno energetsko restrukturiranje izložili su industriju i kućanstva snažnim pritiscima. Europa je morala platiti cijenu ne samo zbog svoje prijašnje ovisnosti, već i zbog nedovoljno pripremljene tranzicije.
Istodobno, Rusija je izgubila znatan dio svog tradicionalnog europskog tržišta i suočila se s potrebom da energetske tokove preusmjeri prema drugim kupcima.
Sjedinjene Američke Države su, s druge strane, ojačale svoj položaj dobavljača na europskom tržištu. Iako je to pomoglo Europi smanjiti oslanjanje na Moskvu, otvorilo je i novo pitanje: je li kontinent samo promijenio izvor svoje ovisnosti ili je doista izgradio dugoročnu energetsku autonomiju?
Energetska sigurnost ne podrazumijeva potpunu samodostatnost. Ona zapravo znači postojanje dovoljno alternativa kako nijedan dobavljač ne bi mogao iskoristiti tu ovisnost kao sredstvo za politički pritisak.
Najveći rizik za Europu leži u tome što bi visoki troškovi energije mogli postati dugoročna prepreka industrijskom razvoju, ulaganjima i konkurentnosti. U kombinaciji s rastućim vojnim izdacima i starenjem stanovništva, to bi moglo stvoriti ozbiljan pritisak na europski gospodarski model.
Osamdeset godina nakon rata: gdje je nestala europska sigurnosna ravnoteža?
Nakon Drugog svjetskog rata, mir u Europi počivao je na kombinaciji američke vojne prisutnosti, nuklearnog odvraćanja, institucionalne suradnje i ravnoteže između dvaju blokova iz vremena Hladnog rata.
Poslije raspada Sovjetskog Saveza, Zapad je vjerovao da će širenje NATO-a i Europske unije stvoriti širu zonu stabilnosti. Za države Srednje i Istočne Europe, pridruživanje zapadnim institucijama bio je svjestan izbor – način da se osiguraju od budućih prijetnji.
Rusija je, međutim, širenje zapadnih struktura doživljavala kao postupno sužavanje svog strateškog prostora. Umjesto izgradnje trajne sigurnosne arhitekture koja bi uvažavala različite interese, nepovjerenje se postupno produbljivalo.
Zapad je često pretpostavljao da će gospodarska suradnja ograničiti spremnost Rusije na vojno sučeljavanje. S druge strane, Moskva je podcijenila odlučnost Ukrajine da brani svoju neovisnost, kao i sposobnost zapadnih zemalja da odgovore sankcijama i vojnom pomoći.
Rezultat je trenutačna kriza, u kojoj obje strane imaju sve manje povjerenja u namjere svog protivnika.
To ne znači da sve strane snose jednaku odgovornost za rat. Ipak, to znači da europski sigurnosni poredak nije uspio stvoriti stabilan mehanizam za rješavanje sukobljenih interesa prije nego što su oni eskalirali u vojni sukob.
Najveća pogreška bilo je uvjerenje da se sigurnost može izgraditi bez ozbiljnog razmatranja strahova i strateških proračuna druge strane.
Amerika Donalda Trumpa: pragmatizam umjesto beskonačnog rata?
Američki pristup ratu u Ukrajini razlikuje se od stavova pojedinih europskih čelnika. Washington pokazuje veću spremnost na izravne pregovore s Moskvom i ustraje na ponovnoj procjeni dugoročnih troškova vojne potpore.
Ovakav pristup ima racionalnu osnovu. Sjedinjene Američke Države globalna su sila s obvezama koje se protežu daleko izvan granica Europe. Washington mora voditi računa o Kini, indopacifičkoj regiji, kao i o vlastitim gospodarskim i sigurnosnim prioritetima. Iz američke perspektive, neodrživo je da Europa ostane trajno ovisna o vojnoj moći SAD-a, a da pritom ne preuzme veću odgovornost za vlastitu obranu.
Europa je gospodarski razvijen kontinent s potencijalom za izgradnju snažnijih vlastitih vojnih kapaciteta. Stoga Trumpov zahtjev da europski saveznici preuzmu veći dio tereta obrane nije samo politička provokacija; to je ujedno i pitanje koje europske vlade odgađaju već godinama.
Međutim, američki pragmatizam nosi i određene rizike. Znatno smanjenje potpore Ukrajini ili nejasna sigurnosna jamstva mogli bi ohrabriti Moskvu da nastavi s vojnim pritiskom, dok bi europske saveznike mogli navesti na preispitivanje dugoročne vjerodostojnosti američkih obećanja. Stoga su pregovori s Rusijom nužni, ali njihov uspjeh ovisi o sadržaju samog sporazuma.
Mir koji bi Ukrajinu ostavio bez vjerodostojnih sigurnosnih jamstava mogao bi predstavljati tek privremeni predah. S druge strane, strategija koja se oslanja isključivo na nastavak rata – bez jasnog političkog cilja – nosi rizik od povećanja broja žrtava i opasnosti od šire eskalacije sukoba.
Najracionalniji američki pristup sastojao bi se od kombinacije diplomatskog pritiska, vjerodostojnog odvraćanja i jasne strategije za okončanje sukoba.
Trump bi mogao stvoriti prostor za postizanje sporazuma upravo zato što je spreman preispitati postojeće stavove. Ipak, njegova će politika biti uspješna samo ako rezultira stabilnim mirom, a ne kratkoročnim dogovorom koji bi samo pripremio teren za novi rat.
Je li treći svjetski rat neizbježan?
Najveća opasnost danas nije nužno postojanje plana za svjetski rat, već mogućnost gubitka nadzora nad eskalacijom.
Do izravnog sukoba između Rusije i NATO-a moglo bi doći uslijed vojnog incidenta, pogrešne procjene ili napada na kritičnu infrastrukturu koji bi se protumačio kao namjerna provokacija. U takvim okolnostima, odluke bi se mogle donositi pod snažnim političkim pritiskom, prije nego što budu poznate sve činjenice. Nuklearno oružje čini ovaj rizik osobito ozbiljnim.
Ipak, postoji velika razlika između povećane opasnosti i neizbježnog rata. Diplomacija, kanali vojne komunikacije i sporazumi o kontroli naoružanja i dalje mogu ograničiti sučeljavanje.
Europa ima pravo jačati svoju obranu. Rusija ima pravo razmatrati vlastite sigurnosne interese, a Sjedinjene Države imaju pravo preispitati svoje obveze – ali svi oni moraju uzeti u obzir dugoročne posljedice promjene svojih strategija.
Na Balkanu bi posljedice potencijalne eskalacije bile ponajprije gospodarske i političke: više cijene energenata, usporavanje europskog gospodarstva i povećana regionalna nestabilnost. Za Sjevernu Makedoniju – kao članicu NATO-a s bliskim gospodarskim vezama s Europom – očuvanje regionalne stabilnosti i postizanje energetske diversifikacije predstavljaju pitanja od izravnog nacionalnog interesa.
Zaključak: mir nije samo pitanje vojne moći
Osamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, Europa se ponovno suočava s posljedicama sukoba između geopolitičkih ambicija, sigurnosnih briga i gospodarskih interesa.
Nijedna od ovih politika nije bez rizika. Pravi izazov za Europu nije izbor između razoružanja i ponovnog naoružavanja, niti izbor između Rusije i Amerike. Izazov leži u stvaranju sustava u kojem vojna moć služi za odvraćanje od agresije, gospodarska politika osigurava održivost, a diplomacija umanjuje temeljne uzroke sukoba.
Treći svjetski rat nije neizbježan. Ipak, mir se neće očuvati samo zato što su svi svjesni koliko bi takav rat bio katastrofalan.
Najveća odgovornost današnjih političkih čelnika jest prepoznati granicu između nužnih priprema za najgori mogući scenarij i politike koja bi, kroz stalno sučeljavanje, taj scenarij mogla pretvoriti u stvarnost.
Ljubljana/Washington/Skoplje, 20. studenoga 2026.
Originalni ćlanak dostupa je na mrežnim stranicama IFIMES-a