Eugen Antić
Postoje podaci koji ostanu u profesionalnom sjećanju desetljećima. U prvom priručniku za obuku zaštitara izdavača LAS iz 1997. godine mnogi su prvi put naišli na tada gotovo nevjerojatnu statistiku iz Južnoafričke Republike (JAR): broj privatnih zaštitara bio je usporediv, a u pojedinim procjenama i višestruko veći od broja policijskih službenika. U to vrijeme takav se odnos promatrao gotovo kao iznimka – posljedica specifičnih društvenih i sigurnosnih okolnosti jedne države.
Gotovo trideset godina poslije, ta tema ponovno dolazi u fokus. Prema aktualnoj analizi objavljenoj u južnoafričkom mediju Daily Friend, u JAR-u trenutno djeluje 693.106 aktivnih registriranih zaštitara – što znači da na jednog privatnog zaštitara dolazi svega 91 stanovnik. Istodobno, omjer policijskih službenika iznosi jedan na 406 građana. To nije samo statistička zanimljivost. To je pokazatelj duboke transformacije sigurnosnog ekosustava.
Od dopune državnom sustavu do paralelne sigurnosne mreže
Privatna zaštita tradicionalno se promatrala kao dopuna javnoj sigurnosti: zaštita osoba, imovine, kontrola pristupa, tehnička zaštita i podrška poslovanju. Međutim, južnoafrički primjer pokazuje nešto drugo – privatni sektor postupno preuzima dio funkcija koje građani i gospodarstvo više ne očekuju da će država moći sama učinkovito osigurati. Povezuje se rast privatne zaštite s dugoročnim pritiscima kriminaliteta i percepcijom ograničene učinkovitosti javnog sustava sigurnosti. Ističe se kako poduzeća i kućanstva ne prihvaćaju nesigurnost kao „trošak poslovanja“, nego ulažu u vlastite zaštitne kapacitete. Drugim riječima – sigurnost se sve više internalizira.
U teoriji sigurnosti ovaj se fenomen sve češće opisuje kao stvaranje hibridnog sigurnosnog krajolika. Granice između javnog i privatnog sektora postaju fluidne. Država, pritisnuta proračunskim ograničenjima i nedostatkom ljudstva, svjesno ili nesvjesno delegira dio svojih tradicionalnih ovlasti – poput osiguranja pravosudnih tijela, prijevoza zatvorenika i dragocjenosti ili upravljanja redom na masovnim okupljanjima – privatnim akterima. Time privatna zaštita prestaje biti puki "privjesak" javne sigurnosti i postaje njezin konstitutivni partner, što otvara i kompleksna pitanja demokratske kontrole i monopola na legitimnu primjenu sile.
Broj zaštitara nije samo sigurnosni pokazatelj nego i gospodarski indikator
Posebno je zanimljiva teza da privatna zaštita više nije isključivo odgovor na kriminal, nego i pokazatelj povjerenja u institucije. Kada poduzeća povećavaju izdvajanja za zaštitare, nadzor, tehničke sustave i upravljanje rizicima, taj novac ne ulazi u razvoj, inovacije ili produktivnost. To postaje dodatni operativni trošak gospodarstva. Prema toj logici, rast sektora privatne zaštite može biti znak tržišne vitalnosti – ali i simptom institucionalnog opterećenja.
Iz makroekonomske perspektive, ovdje je riječ o izravnom oportunitetnom trošku za gospodarstvo. Svaki euro koji poduzetnik mora uložiti u neprobojna stakla, perimetarsku zaštitu ili angažman privatnih patrola kako bi osigurao kontinuitet poslovanja, jest euro koji je oduzet od investicija u nove proizvodne linije, marketing ili povećanje plaća radnika. Kada javna sigurnost zakaže, privatna zaštita djeluje kao amortizer, ali ta amortizacija ima svoju ekonomsku cijenu koja dugoročno koči opću konkurentnost tržišta.
Za stručnjake sigurnosti to nije nova spoznaja. Posljednjih godina i europsko tržište pokazuje slične trendove: rast privatne zaštite više nije vezan samo uz fizičku zaštitu objekata, nego uz upravljanje kontinuitetom poslovanja, zaštitu kritične infrastrukture, procjene rizika i integraciju tehnologije. Osim toga, ovaj prijenos težišta vidljiv je i kroz migraciju ljudskih potencijala. Svjedočimo svojevrsnom „odljevu mozgova“ gdje iskusni kriminalisti, stručnjaci za kibernetički kriminal i operativci iz državnih agencija prelaze u korporativni sektor sigurnosti. Privatne tvrtke ne preuzimaju samo državne funkcije, već i njezin najbolji intelektualni kapital, nudeći uvjete koje javni proračun teško može pratiti.
Pouka za hrvatski sektor zaštite
Hrvatska je daleko od južnoafričkih omjera i sigurnosnih izazova. No pitanje koje vrijedi postaviti nije koliko imamo zaštitara u odnosu na policiju, nego – što taj odnos govori o ulozi privatne zaštite u društvu. Ako privatna zaštita postaje partner javnoj sigurnosti, tada raste i potreba za višim standardima obuke, profesionalizacijom, jasnijom regulativom i tehnološkom integracijom.
Ključna pouka za Hrvatsku leži u činjenici da mi svoje sigurnosne jednadžbe nećemo i ne možemo rješavati masovnošću radne snage. Suočeni s demografskim deficitom i nedostatkom radne snage na domaćem tržištu, hrvatski sektor zaštite ne može težiti južnoafričkim omjerima "čizama na terenu". Naš odgovor mora biti tehnološki multiplikator. Umjesto pukog povećanja broja ljudi, fokus se mora prebaciti na sofisticirana rješenja – naprednu AI videoanalitiku, automatizirane sustave ranog uzbunjivanja i koncepte poput VaaS (Video as a Service). Jedan visokoobučeni operater u modernom nadzornom centru, potpomognut umjetnom inteligencijom, danas zamjenjuje desetke zaštitara, što ujedno podiže i prag profesionalizacije cijele struke.
Možda je upravo zato ona stara statistika iz priručnika LAS-a ostala toliko upečatljiva: nije govorila samo o Južnoafričkoj Republici. Govorila je o mogućem smjeru razvoja cijele industrije. I danas, gotovo tri desetljeća kasnije, pokazuje se da to nije bila samo zanimljiva fusnota iz edukacijskog materijala – nego rana najava promjene odnosa između države, tržišta i sigurnosti.