Eugen Antić
Od 1. siječnja 2027. godine minimalna bruto plaća u Hrvatskoj iznosit će 1.130 eura, što je 80 eura više nego ove godine. Iako je riječ o novom povećanju zakonskog minimuma, u sektoru privatne zaštite ostaje otvoreno pitanje hoće li se ono odraziti i na stvarno vrednovanje rada zaštitara ili će mnogi i dalje ostati na granici minimalnih primanja.
Povećanje minimalne plaće ponovno otvara pitanje koje se u zaštitarskoj industriji već godinama provlači kroz razgovore zaposlenika, poslodavaca i sindikata: koliko se doista cijeni rad ljudi koji svakodnevno brinu o sigurnosti građana, imovine i infrastrukture? Dok se službeni podaci o rastu primanja mogu činiti ohrabrujućima, iskustva samih zaštitara često upućuju na drukčiju sliku. Razlika između zakonskog minimuma i plaće koja odgovara odgovornosti, stručnosti i riziku posla ostaje jedan od najvećih izazova ove djelatnosti.
Nova godina donosi novi minimalac
Vlada Republike Hrvatske donijela je 29. listopada 2026. godine Uredbu o visini minimalne plaće za 2027. godinu, kojom se minimalna bruto plaća utvrđuje na 1.130 eura. To je povećanje od 80 eura u odnosu na ovogodišnjih 1.050 eura, odnosno nominalni rast od 7,6 posto. U neto iznosu, radnici na minimalcu mogu očekivati između 44 i 46 eura više na svom mjesečnom računu, ovisno o lokalnim poreznim stopama i osobnim olakšicama (primjerice, u Zagrebu neto povećanje iznosi oko 44,65 eura). Prema podacima Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, minimalnu plaću u Hrvatskoj prima približno 50.000 radnika, što predstavlja oko pet posto zaposlenih. Vlada smatra da je utvrđeni iznos kompromis između potrebe za zaštitom radnika s najnižim primanjima i očuvanja konkurentnosti gospodarstva.
Tijekom konzultacija sa socijalnim partnerima sindikati su zagovarali znatno veće povećanje. Nezavisni hrvatski sindikati predložili su minimalnu bruto plaću od 1.250 eura, dok je konačna Vladina odluka za 120 eura niža od njihova zahtjeva. Konsenzus između sindikalnih predstavnika i poslodavaca nije postignut, a Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) upozorila je da je ovaj skok dvostruko veći od njihova prijedloga koji je iznosio 3,5 posto. Kako bi ublažila udar na gospodarstvo, Vlada je najavila privremene kompenzacijske mjere. Poslodavci će putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje moći zatražiti nadoknadu razlike od 80 eura bruto po radniku, ali isključivo tijekom prva tri mjeseca iduće godine (siječanj, veljača i ožujak 2027.).
Što povećanje minimalca znači za zaštitare?
Za sektor privatne zaštite ovo povećanje ima posebnu važnost. Zaštitarska djelatnost već se dulje vrijeme suočava s problemom nedostatka radne snage, fluktuacijom zaposlenika i poteškoćama u zadržavanju iskusnih i licenciranih djelatnika. Istodobno, riječ je o djelatnosti u kojoj se od zaposlenika očekuju odgovornost, pouzdanost, profesionalnost i spremnost na rad u različitim vremenskim i sigurnosnim okolnostima. Povećanje zakonskog minimuma svakako je pozitivno za radnike koji primaju najniže plaće. Međutim, ono samo po sebi ne rješava pitanje položaja zaštitara koji godinama obavljaju odgovorne poslove, posjeduju potrebne licence, prolaze stručna osposobljavanja i rade na poslovima koji nose različite razine rizika.
Upravo je tu jedan od najvećih problema zaštitarskog tržišta. Ako se primanja većine zaposlenika povećavaju prvenstveno zbog zakonskog povećanja minimalne plaće, a ne zbog odluke poslodavaca da dodatno vrednuju njihov rad, iskustvo i stručnost, razlike između početnika i iskusnih zaštitara postupno se smanjuju. Takav odnos dugoročno ne pogoduje profesionalizaciji djelatnosti. Iskusan zaštitar koji radi na zahtjevnom objektu, obavlja poslove intervencije ili sudjeluje u poslovima pratnje i prijevoza novca trebao bi imati jasno prepoznatljivu razliku u primanjima u odnosu na zaposlenika koji obavlja jednostavnije i manje odgovorne poslove.
Satnica, prekovremeni rad i dodaci – gdje je stvarni problem?
U raspravama o plaćama u zaštitarskom sektoru često se zanemaruje jedna važna činjenica: mjesečni iznos plaće ne govori uvijek dovoljno o stvarnim uvjetima rada. Posebno je to izraženo u djelatnosti u kojoj su noćne smjene, rad vikendom, blagdanima i promjenjivi rasporedi česti. Zakonska minimalna plaća odnosi se na rad u punom radnom vremenu. Dodaci za prekovremeni i noćni rad, rad nedjeljom i blagdanima te otežane uvjete rada ne smiju se poistovjećivati s osnovnom plaćom niti se u nju smiju "utapati". Prema Zakonu o radu, radnik ima pravo na povećanu plaću za takve oblike rada, a za rad nedjeljom povećanje ne može biti manje od 50 posto za svaki sat rada. Zato je važno razlikovati osnovnu plaću od ukupnog mjesečnog primitka. Plaća koja izgleda veća na kraju mjeseca može biti rezultat velikog broja odrađenih sati, a ne nužno bolje osnovne satnice ili kvalitetnijih uvjeta zaposlenja.
Upravo su na taj problem upozoravali i zaštitari u komentarima na naš prethodni članak prošle godine o rastu plaća u zaštitarskom sektoru. Dio njih tvrdio je da se njihova primanja povećavaju uglavnom onda kada Vlada podigne minimalnu plaću, dok osnovna satnica ostaje gotovo nepromijenjena. Spominjali su i mjesečne fondove od 220, 230 pa i više od 240 radnih sati kao način na koji se ostvaruju primanja koja na prvi pogled mogu izgledati znatno povoljnije. Takve komentare ne treba automatski uzimati kao reprezentativnu sliku cijelog tržišta, ali ih svakako ne bi trebalo ni zanemariti. Oni pokazuju koliki je jaz između prikazanih službenih prosjeka i stvarnog stanja na terenu.
Poslodavci pred novim izazovom
Povećanje minimalne plaće donosi dodatni trošak poslodavcima, posebno onima čiji se poslovni modeli u velikoj mjeri oslanjaju na ljudski rad. U zaštitarskoj djelatnosti troškovi zaposlenika čine najveći dio ukupnih troškova poslovanja, a istodobno se od tvrtki očekuju ulaganja u opremu, vozila, komunikacijske sustave, edukaciju i tehnološka rješenja.
Međutim, pitanje je mogu li se svi ti troškovi dugoročno kompenzirati kroz niske osnovne plaće i povećan broj radnih sati zaposlenika. Zaštitarske tvrtke koje žele zadržati kvalitetan kadar morat će sve ozbiljnije razmišljati o vlastitim modelima nagrađivanja, sustavu dodataka, mogućnostima napredovanja i profesionalnom razvoju. Nije isto obavljati poslove osnovne fizičke zaštite, zaštite kritične infrastrukture, intervencijske zaštite ili prijevoza novca. Različita razina odgovornosti, osposobljenosti i rizika trebala bi se odraziti i na sustav plaća.
Dugoročno gledano, konkurentnost zaštitarskih kompanija neće ovisiti samo o cijeni usluge koju nude naručiteljima na javnim i privatnim natječajima, nego i o sposobnosti da privuku i zadrže kvalitetne zaposlenike. Tvrtka koja ne može zadržati iskusne zaštitare teško će dugoročno održavati kvalitetu usluge, bez obzira na tehnologiju i opremu kojom raspolaže.
Od minimalne plaće prema dostojanstvenoj plaći
Povećanje minimalne plaće na 1.130 eura bruto svakako je korak naprijed, ali ne bi smjelo postati jedino mjerilo napretka u zaštitarskoj djelatnosti. Minimalna plaća predstavlja zakonski prag ispod kojeg poslodavac ne smije ići, a ne cilj kojem bi se trebala približavati primanja svih zaposlenika. Zaštitarska profesija treba jasnije vrednovanje iskustva, stručnosti, odgovornosti i složenosti poslova. To uključuje i ozbiljniji razgovor o granskom kolektivnom pregovaranju, definiranju jasnih tarifnih razreda, adekvatnim dodacima za posebne uvjete rada te stvarnim mogućnostima profesionalnog napredovanja.
Ako želimo kvalitetniju privatnu zaštitu, moramo prihvatiti da ona počinje od ljudi koji je svakodnevno obavljaju. Profesionalizacija sektora ne može se graditi samo na novim tehnologijama, certifikatima i marketinškim porukama, nego i na radnim uvjetima koji će zaposlenicima omogućiti sigurniju egzistenciju i dugoročnu perspektivu. Jer sigurnost nije samo usluga koja se prodaje na tržištu. Ona je odgovornost koju svakodnevno preuzimaju ljudi, a njihov rad mora imati odgovarajuću vrijednost.