Eugen Antić
Kada se govori o profesionalnosti u zaštitarstvu, rasprava se najčešće usmjerava na ovlasti, obuku, tehničku opremu i radne uvjete. Međutim, postoji jedan element koji javnost primijeti prije svega ostalog – izgled zaštitara i način na koji nosi službenu odoru. Upravo zato pitanje uniformi ne bi trebalo promatrati isključivo kao estetsku kategoriju, nego kao dio profesionalnog identiteta struke.
U svakodnevnom radu često se mogu vidjeti različiti pristupi – od potpuno urednih i standardiziranih odora do kombinacija privatne i službene odjeće, različite obuće ili neujednačenog načina nošenja uniforme. Takve razlike otvaraju pitanje postoje li u praksi dovoljno jasni standardi i koliko oni utječu na percepciju zaštitarske profesije.
Posebno aktualnom ovu temu čini i ulazak u razdoblje pojačanog angažmana zaštitarske industrije. Pred nama su mjeseci u kojima tradicionalno raste broj javnih okupljanja i događanja – od koncerata i glazbenih festivala, sportskih natjecanja, lokalnih manifestacija i proslava, do turističkih događanja, sajmova, kulturnih programa, vjerskih okupljanja i drugih sezonskih događaja na otvorenom. Upravo na takvim angažmanima zaštitari su često prvi kontakt građana s privatnom sigurnošću te predstavljaju lice svoje tvrtke, ali i cijele struke.
Zbog toga pitanje načina nošenja uniforme i poštivanja profesionalnih standarda dobiva dodatnu važnost. U uvjetima povećanog broja angažmana i sezonskog zapošljavanja potrebno je zadržati jedinstven pristup – od urednosti i funkcionalnosti odore do dosljedne primjene internih pravila i procedura. Profesionalan nastup ne ovisi samo o prisutnosti zaštitara na terenu, nego i o tome kako predstavljaju svoju ulogu i organizaciju koju zastupaju.
Uniforma kao dio profesionalnog identiteta
Odora u zaštitarstvu ima nekoliko funkcija. Ona omogućuje prepoznatljivost službene osobe, razlikuje zaštitara od drugih prisutnih osoba te stvara osjećaj organiziranosti i prisutnosti autoriteta. Za velik broj građana upravo je vizualni dojam prvi kontakt sa zaštitarskom djelatnošću.
Zbog toga detalji koji se ponekad smatraju nevažnima – urednost odjeće, usklađenost obuće, stanje odore ili način njezina nošenja – mogu značajno utjecati na doživljaj profesionalnosti. Uredna i standardizirana odora ne predstavlja samo izgled pojedinca, nego šalje poruku o razini organiziranosti, disciplini i ozbiljnosti cijelog sustava. Istovremeno, važno je izbjeći pojednostavljene zaključke. Profesionalnost se ne može procjenjivati isključivo prema tome je li majica uvučena u hlače ili nije. Moderne uniforme razvijaju se prema funkcionalnim potrebama i razlikuju se ovisno o vrsti posla, radnom okruženju i razini operativnog angažmana. Ključno pitanje zato nije treba li košulja ili majica biti nošena na jedan ili drugi način, nego postoji li jasno definiran standard i primjenjuje li se jednako na sve zaposlenike.
Funkcionalnost i izgled ne smiju biti suprotstavljeni
Zaštitari rade u različitim uvjetima – od recepcijskih i administrativnih poslova do rada na otvorenom, nadzora objekata i osiguranja javnih okupljanja. Zbog toga ne postoji jedna univerzalna odora koja odgovara svim situacijama. Polo majice, radne košulje, taktička odjeća ili klasične uniforme mogu biti jednako profesionalne ako su dio jasno definiranog sustava. Problem nastaje kada ne postoje pravila ili kada se ona primjenjuju neujednačeno. Primjerice, nije isto osigurava li se glazbeni festival tijekom ljetnih temperatura, poslovni objekt, stadion ili kulturna manifestacija. Različiti uvjeti zahtijevaju različitu opremu i razinu funkcionalnosti, ali osnovni standard urednosti i prepoznatljivosti trebao bi ostati jednak. Neujednačen izgled ne utječe samo na vizualni identitet nego može stvoriti dojam improvizacije i smanjiti povjerenje korisnika usluge. U industriji koja počiva na povjerenju i osjećaju sigurnosti, takvi detalji često imaju veći značaj nego što se na prvi pogled čini.
Treba li industriji jasniji standard?
Pitanje uniformi ne bi trebalo ostati isključivo na internim pravilima pojedinih tvrtki. Sve češće se otvara rasprava o potrebi donošenja jedinstvenijih smjernica ili pravilnika koji bi jasnije definirao minimalne standarde.
Takav okvir trebao bi urediti pitanja kvalitete materijala i izrade, funkcionalnosti odore te njezine prilagođenosti različitim vrstama poslova. Uz to, bilo bi korisno jasno definirati rok trajanja pojedinih dijelova uniforme, količinu opreme koju je potrebno zadužiti zaposleniku te obvezu pravodobne zamjene istrošenih dijelova. Jednako važno bilo bi razmotriti i uvođenje prekršajnih odredbi za poslodavce koji ne osiguravaju propisanu opremu ili ne održavaju minimalne standarde. Time bi se smanjila sadašnja neujednačenost u praksi i osigurao jednak tretman za sve radnike, bez obzira na poslodavca ili regiju. Cilj takvog pristupa ne bi bio ograničiti različitosti među tvrtkama niti nametati jedno rješenje za sve, nego postaviti minimalni zajednički standard koji štiti profesionalni ugled struke, ali i radne uvjete zaposlenih.
U zaštitarstvu uniforma nije pitanje mode niti osobnog ukusa. Ona je dio profesionalnog identiteta, komunikacijski alat i jedan od elemenata koji utječu na povjerenje javnosti. Način nošenja odore sam po sebi ne određuje kvalitetu rada zaštitara, ali može pokazati razinu organiziranosti, postojanje standarda i odnos prema profesiji. Zato pitanje uniforme ne bi trebalo promatrati kao sporednu temu, nego kao dio šire rasprave o profesionalizaciji privatne sigurnosti.
Ulaskom u sezonu velikog broja javnih događanja odgovornost zaštitarskih tvrtki postaje još vidljivija. Upravo tada standardi postaju najprimjetniji – od organizacije rada i komunikacije do izgleda i načina predstavljanja zaštitarske službe prema građanima. Ako želimo da zaštitarstvo bude prepoznato kao moderna, organizirana i profesionalna djelatnost, tada profesionalnost mora biti vidljiva i u svakodnevnim detaljima. Odora sama po sebi ne stvara profesionalca, ali može jasno pokazati koliko jedna struka drži do vlastitih standarda.