Eugen Antić
Dok se Zagreb priprema za ono što mnogi najavljuju kao događaj godine – koncert Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu s pola milijuna posjetitelja – javnost je podijeljena. Neki s nestrpljenjem iščekuju spektakl, drugi su oprezni zbog sigurnosnih izazova, a treći, poput mene, traže svoj mir daleko od buke i vreve. U svijetu sveprisutnih gužvi i neprestanih događanja, sve je više onih koji pronalaze ljepotu u tišini i osobnom užitku, prepoznajući da istinska relaksacija često leži tamo gdje buka prestaje, a započinje melodija nekog vlastitog izbora.
U posljednje vrijeme svjedočimo poplavi mišljenja i "stručnih" komentara o svemu vezanom uz sigurnost koncerta. Jedni predviđaju zdravstvene incidente, drugi ih minimiziraju tvrdeći da je veća šansa da se nešto dogodi u svakodnevnom životu. Spominje se i "hrabra" odluka da se pola milijuna ljudi pozove u grad dan ranije, što otvara pitanja o prometnom kolapsu i općoj logistici. Svi ti komentari, iako dolaze iz različitih pobuda, odražavaju prirodnu ljudsku zabrinutost kada je riječ o tako masovnim okupljanjima. Bilo da se radi o zdravstvenim rizicima, logističkim izazovima ili općoj sigurnosti, razumljivo je da ljudi preispituju spremnost grada i organizatora da se nose s takvim pritiskom. No, izvan svih tih rasprava o brojkama i protokolima, postoji i vrlo osoban aspekt. Radi se o subjektivnom doživljaju gužve i o tome što nas zapravo istinski opušta.
Gužva kao izbor, ili možda neizbor?
Debate oko sigurnosti velikih koncerata u Hrvatskoj su uobičajene. Od stručnjaka koji procjenjuju rizike do onih koji smiruju tenzije usporedbama s uobičajenim dnevnim rizicima, jasno je da masovna okupljanja uvijek nose određene izazove. Logistički pothvat dovođenja pola milijuna ljudi u grad u kratkom roku je herojski, ali i potencijalno kaotičan. I dok se svi slažu da je dobra organizacija ključna, osobni osjećaj ugode u takvom okruženju nešto je sasvim drugo.
Neki ljudi naprosto ne vole gužve. Taj osjećaj klaustrofobije, nemogućnost slobodnog kretanja, neizvjesnost oko pronalaska mjesta, ili jednostavno averzija prema masi ljudi, snažniji su od bilo kakve glazbene privlačnosti. Nije stvar u nepoštovanju izvođača ili žanra; dapače, mnogi od nas cijene glazbu Marka Perkovića Thompsona koja će odjekivati Hipodromom, ali biramo je slušati u drugačijem, intimnijem okruženju.
Dok jedni traže adrenalin kolektivnog iskustva i energiju mase, drugi žude za smirenjem. U današnjem ubrzanom svijetu, gdje su informacije i podražaji neprestani, pronalazak kutka mira postaje luksuz, ali i nužnost. Bilo da je riječ o tihom kutku doma, šetnji prirodom, ili pak nečem sasvim trećem, bijeg od buke postao je nužan za mentalno zdravlje.
Moj kutak raja: Šum valova i Sinatra
Moj izbor je jasan: dok će se Zagreb tresti u ritmovima velikog koncerta Marka Perkovića Thompsona, ja ću pronaći svoju oazu mira kraj mora. Nema gužve, nema stresa, samo opuštajući šum valova i hladni koktel u ruci. Glazbena kulisa? Nema boljeg izbora od vječnih melodija Franka Sinatre i ležernog šarma Deana Martina. Njihovi baršunasti glasovi, jazz standardi i bezvremenske balade stvaraju atmosferu spokoja i elegancije, daleko od nabrijanog tempa rock koncerta. To nije kompromis, već svjestan izbor prioriteta. Odabir mira umjesto vreve, intime umjesto mase.
Ovaj izbor ne znači da ne cijenim energiju i zajedništvo koje veliki koncerti donose. Dapače, razumijem zašto su toliko popularni. Ali za mene, istinska vrijednost slobodnog vremena leži u mogućnosti da sam kreiram svoje iskustvo opuštanja, lišeno vanjskih pritisaka i nametnutog ritma.
Na kraju dana, svatko od nas traži svoj način da napuni baterije i pronađe sreću. Nekome je to euforija na koncertu s pola milijuna ljudi, nekome pak tišina uz more i koktel. Važno je prepoznati što nas zaista ispunjava i ne sramiti se vlastitih preferencija. Uostalom, svijet je dovoljno velik da svatko pronađe svoj komadić raja, bio on na užarenom Hipodromu ili uz mirne valove, uz zvuke omiljene glazbe – bila ona glasna ili tiha poput šapata Jadranskog mora. Neka svatko uživa u svom izboru, jer to je ono što sloboda i jest – mogućnost da živimo život po svojoj mjeri.
I zaista, u toj mogućnosti izbora, u toj autonomiji da sami biramo put do vlastitog zadovoljstva, krije se najdublja istina. Bez obzira na put, konačni je cilj uvijek isti: osobna sreća i mir. A što je to nego suština slobode, one iste o kojoj je pjevao Gundulić, vječnom porukom koja odjekuje kroz stoljeća:
"O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do…”
Photo by Ethan Robertson on Unsplash