Marija je svoju samoću sve teže podnosila. Prošlo je već više od 15 godina otkako je suprug, alkoholičar teške ruke, preminuo od ciroze jetre. Posljednje godine njegova života bile su osobito naporne za Mariju, no navikla se i na galamu i na neprespavane noći. Davno se trebala rastati, razmišljala je, no ustrajala je zbog sina. Pogrešan stav, vrlo vjerojatno, no to je bio životni put kojeg je odabrala.
Puno puta je poželjela da je život krenuo u drugom smjeru, pogotovo kada je suznih očiju za toplih dana odijevala duge rukave da se ne vide brojne masnice. Desetak godina nakon suprugove smrti, život se za Mariju u potpunosti srušio. Njezin je sin, star svega 30-ak godina obolio od karcinoma. Smogla je svu snagu koja je u njoj postojala da bi mu pomogla, da bi mu olakšala patnju. Stvarno se nadala da će njena ljubav i požrtvovnost pobijediti bolest, no svakodnevno je gledala kako sin kopni. Nažalost, život nije romantična bajka u kojem snaga ljubavi može pobijediti sve i Marija je ubrzo ostala i bez sina. A radovala se nekom budućem životu s unucima, kući ispunjenoj smijehom. Nažalost, to se nikada nije dogodilo i u dobi od nepunih 60 godina, ostala je sasvim sama.
Život je još bio koliko toliko podnošljiv dok je radila, imala je par kolegica s kojima bi popila kavu i popričala, no svako ima svoj život, svoje obveze i interese. No Marija je otišla u mirovinu i svaki dan je počeo nalikovao na drugi, samoća je počela biti kao uteg oko vrata, kao stalni podsjetnik da je izgubila. Godine su prolazile, Marija je kuću koju je posjedovala na moru prodala jer nije više imala niti želje sama odlaziti na more niti joj je bilo lako održavati kuću na srednjodalmatinskom otoku na kojem ju je sve podsjećalo na sina.
Marija je ušla u svijet društvenih mreža kada joj je jedna susjeda napravila profil. Nije bilo to loše, mislila je, povezala sam se s nekim starim kolegicama, našla je čak i neke davno izgubljene školske poznanike, prihvatila je i neke pozive za prijateljstva ljudi koje nije poznavala, ali koji su joj se činili zanimljivi. Kratila je vrijeme dopisujući se, gledajući što drugi rade, sama je vrlo malo objavljivala, uglavnom fotografije iz svog cvjetnog vrta kojim se ponosila. Marija je već deset godina živjela sama i osim par susjeda i jedne prijateljice gotovo nikoga nije bilo u njezinom životu, osim online zajednice. Jednog jutra dok je pila kavu i otvorila Facebook, uočila je privatnu poruku, već je vidjela taj profil, prihvatila je prijateljstvo prije nekog vremena i uočila bi da lajka njene objave iz cvjetnog vrta.
Željko joj je poslao poruku u kojoj se uljudno predstavio, dao joj komplimente za cvijeće koje uzgaja te je pitao neki savjet o uzgoju biljki. I tako su se počeli dopisivati. Marija je s nestrpljenjem svakog dana gledala na mobitel hoće li stići neka nova poruka i primijetila je da joj se usne razvlače u osmijeh i lagani leptirići struje u trbuhu kada bi se ponovno započeli dopisivati. Razgovarali su o svemu; Marija mu je ispričala o svom životu, on je njoj rekao da je rastavljen i da ima dvoje odrasle djece, koja su krenula svojim putem… Rekao je da je zaposlen, da živi u okolici Zagreba i da ima malu kuću. Bio je nešto mlađi od nje.
Poruke koje su izmjenjivali postajale su sve intimnije, činilo joj se da se tako dobro razumiju. Kada je predložio da se sastanu, Marija je bila uzbuđena, znala je ona ponešto o opasnostima susreta ugovorenih preko društvenih mreža no zanemarila je takve znakove upozorenja i odlučila se naći s njim. Što se ionako može dogoditi, naći će se u kafiću usred bijelog dana. I tako jedne subote, Marija se dotjerala, i iako je u svojim godinama dobro izgledala, bilo joj je pomalo neugodno jer njen je online prijatelj ipak bio gotovo desetljeće mlađi. Što ako mu se ne svidi, prekinut će se i njihovo dopisivanje koje joj je toliko značilo, razmišljala je.
Na sastanak je došla ranije jer bila je nervozna i htjela je da ona njega dočeka a ne obrnuto. Prepoznala ga je čim je ušao u kafić, razmijenili su oni i pokoju fotografiju dok su se tjednima dopisivali, tako da su se odmah prepoznali. Donio joj je bombonjeru, bio je tako šarmantan i vrijeme je proletjelo u trenu. Viđali su se jednom do dva puta tjedno, čuli se svakodnevno. Marija nikad nije mislila da bi se ponovno mogla zaljubiti i da bi neki muškarac mogao ući u njen život. No upravo to se dogodilo. Činilo se da je sve bilo kao ostvarenje jedne divne priče. Mariji je doduše bilo malo čudno što su se uvijek sastajali kod nje, i što ustvari nije niti znala njegovu pravu adresu osim da živi nadomak Zagreba, ali zanemarila je sve to jer joj je Željko govorio da nakon rastave živi s majkom koja baš ne voli upoznavati nove ljude. Nikada nije upoznala ni njegovu djecu, ali činilo joj se i to u redu jer njihova je veza bila još mlada. Nije joj smetalo ni što je sve češće ona financirala njihove ručkove, kina, što mu je znala posuditi novac, ispričavao se da ima vanredne troškove na kući, da je mama bolesna, da je plaća mala…
Marija nije nikada položila vozački ispit, nije imala automobil, nije znala voziti i Željko joj se nudio da je poveze kamo god treba. No, auto je bio prilično star i u lošem stanju. Nije se Marija nešto razumjela u automobile ali to se vidjelo naočigled. Jedan dan kada su se trebali vidjeti Željko je rekao da ne može doći jer mu se auto pokvario i više ga se ne isplati popravljati. Za novi auto nije imao gotovine, a kredit nije mogao dobiti. Marija nije sigurna je li se ona sama ponudila ili joj je on natuknuo to, no posudila mu je novac za novi automobil, dakako bez kamata. Ukupno 36.000 eura. Nisu sastavljali nikakav ugovor o posudbi, još ga manje ovjeravali kod bilježnika. Marija si je nekako mislila vozit će se i ona u tom autu, ni ne treba joj vratiti sve. Pa ionako se stalno vide i čuju.
O, kako je bila u krivu. Od trenutka kada je Marija podigla novac u banci i dala ga Željku, pozivi su prorijedili, novi automobil nikada nije vidjela, a Željkov je mobitel ubrzo postao neaktivan, bio je to mobitel na bonove, a firma u kojoj je navodno radio nikada nije čula za njega. Toliko je Marija sama istražila. Dalje nije više išla. Željko je nestao i s društvene mreže, a Marija je shvatila da ju je prevario čovjek koji joj je u kratko vrijeme postao centar svijeta.
Danas, kada s odmakom gleda na to, bilo je tu svakakvih znakova upozorenja; od toga da je Željko htio sve saznati o njoj, a osobito o njenim financijama, do toga da je malo otkrivao o sebi, da nikada nije upoznala niti jednu njemu blisku osobu i kada bolje promisli da ustvari ništa nije ni znala o njemu, pa čak ni zove li se uistinu Željko. U par mjeseci njihove veze, Marija je ostala bez dobrog dijela svog novca, srećom ne i bez svega.
Sram, ali i neznanje tko je uopće taj čovjek te činjenica da mu je dobrovoljno dala novac, bili su razlog zašto se Marija nikada nikome nije obratila za pomoć niti prijavila da je prevarena. Prijevare u romantičnim vezama među su emocionalno najštetnijim oblicima kriminala jer prizivaju intimnost, a ciljaju na financije. Drugim riječima, Mariji je istovrememo ukradeno i srce i novac!
Dražen Najman
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.