Petar Novak, bacc. praesc. educ. i edukant gest. psych. i dr. sc. Željka Burić
Djevojčica sa šibicama se smrzla u hladnoj zimskoj noći u priči Hansa Cristiana Andersena. Bila je gladna. Bila je promrzla. Za život je morala zaraditi prodajom šibica. Škola bi bilo idealno mjesto da se ugrije. Sigurno bi davala sve od sebe da svlada gradivo. No, jesu li i mladi iz našeg realnog života u istim tim životnim uvjetima koji im onemogućuju normalan život?
Žive na toplom. Svakodnevicu im u velikoj mjeri upotpunjavaju škola i život uz “ekrane”. U školi uče prema najnovijim spoznajama i posljednjim verzijama kurikuluma. No ponekad, neki odu dalje od uobičajenih modela ponašanja. Je li uzrok nestašnost, izazov društvenih mreža ili nešto treće - nevažno je. Jedino pitanje koje možemo postaviti jest - tko i gdje je zakazao u upozoravanju, prevenciji od pribjegavanju opasnom ponašanju, upoznavanju s opasnostima, ali i posljedicama koje iz takvog ponašanja mogu proisteći?
Kaznenopravna odgovornost
Jer, djevojčica iz priče se grijala šibicama da bi preživjela i naposlijetku se smrzla. Poneki mlad čovjek se igra vatrom i izloži opasnosti mnogo ljudi, i svi se pitamo kako “mu je to palo na pamet”. Jer, svakom razumnom građaninu i građanki jasno je da iz svakog ponašanja proizlazi i odgovornost za to ponašanje. Kad govorimo o kaznenoj odgovornosti ona je propisana Kaznenim zakonom (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24 i 136/24) u opisu kaznenog djela Dovođenje u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom u članku 215. Imenovani članak vrlo jasno propisuje: “Tko požarom, poplavom, eksplozivom, otrovom ili otrovnim plinom, ionizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili kakvom opće opasnom radnjom ili opće opasnim sredstvom izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.”
Ima li odgovornosti i izvan sfere tih “nestašnih” mladih ljudi? Dalje od toga? Ima itekako. Iako o tome nitko ne promišlja jednako kao ni oni. Jer, ukoliko brinete o nekoj svojoj osobnoj nekretnini ili nekretnini koja pak nije vaša, situacija je još ozbiljnija. I za takvo ponašanje predviđena je kaznena odgovornost, bez obzira što se nemar vrlo često sakriva. Smatra manje važnim. A krivnja prebacuje na nekog drugog. Naime, Kazneni zakon predviđa da će „kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina biti kažnjen i onaj tko ne postavi propisane naprave za zaštitu od požara, eksplozije, poplave, otrova, otrovnih plinova, nuklearne energije, ionizirajućih zračenja ili za zaštitu na radu ili te naprave ne održava u ispravnom stanju, ili ih u slučaju potrebe ne stavi u djelovanje, ili uopće ne postupa po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama i time izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega“. Nehajno počinjenje prethodno opisanih radnji kažnjivo je kaznom zatvora do tri godine.
Svjedoci smo uništenja ogromnog objekta u središtu grada, na sjecištu prometnih pravaca. Promet je danima poremećen, građani su se preko noći morali reorganizirati i promijeniti mnoge životne navike. Svjedočili smo scenama gašenja požara danima i gledali požrtvovnost vatrogasaca, ne razmišljajući da se penju na velike visine, da ulaze u opasne prostore, uklanjaju krhotine. Policija je osiguravala mjesto događaja. Svi su oni bili izloženi i udisali dim koji je zasigurno štetio njihovom zdravlju. Upravo iz svih tih razloga nikako nije za zanemariti članak 222. Kaznenog zakona - Teška kaznena djela protiv opće sigurnosti. Spomenutim kaznenim djelom Kazneni zakon Republike Hrvatske predviđa kaznenu odgovornost i za dovođenje u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom, propisujući da „ako je ovim kaznenim djelima prouzročena teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. Ako je pak prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina“.
Ako je nehajnim počinjenjem kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom prouzročena teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina, a ako je prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
Faktori rizika adolescenata i mlađih odraslih
Adolescencija i rana odrasla dob razdoblja su intenzivnih psiholoških, emocionalnih, neurobioloških i socijalnih promjena koje mlade ljude čine posebno ranjivima na različite oblike rizičnog ponašanja. U tom razdoblju životne zrelosti, identitetskog traganja i potrebe za autonomijom mladi donose brojne odluke koje često nisu potpuno utemeljene na realnoj procjeni rizika, već na trenutačnom emocionalnom doživljaju ili socijalnom pritisku. Upravo zato, razumijevanje tih razvojnih karakteristika te načina na koje se formira osjećaj odgovornosti postaje nužno za roditelje, odgajatelje i cijeli sustav koji snosi odgovornost za sigurnost i usmjeravanje mladih.
Adolescenti su u fazi kada prefrontalni korteks — dio mozga odgovoran za planiranje, samokontrolu i procjenu posljedica — još uvijek nije u potpunosti razvijen. Zbog toga se češće oslanjaju na emocionalne centre mozga, što rezultira impulzivnošću i smanjenom sposobnošću samoregulacije. Traženje intenzivnih doživljaja, poznato kao senzacija -seeking, prirodan je dio razvoja, no može voditi prema aktivnostima koje nose ozbiljne rizike, osobito ako mladi nemaju strukturirane, sigurne alternative. Mladi ujedno pokazuju snažnu sklonost kognitivnim pristranostima poput optimističke pristranosti — vjerovanja da se njima ništa loše neće dogoditi — te iluziji kontrole, osjećaju da mogu upravljati situacijama koje su objektivno izvan granica njihove kompetencije. Rizična ponašanja mladih ne proizlaze samo iz unutarnjih razvojnih procesa. Ona se oblikuju i pod utjecajem društvenih odnosa, emocionalnih potreba i želje za pripadanjem. Socijalna motivacija, primjerice pritisak vršnjaka ili težnja za statusom u grupi, često nadvlada racionalnu procjenu opasnosti.
Uloga obitelji i odgajatelja ključna je u oblikovanju sigurnog okruženja
Istodobno, emocionalno-regulacijska motivacija — bijeg od dosade, pokušaj nošenja s frustracijama ili privremenim problemima — može potaknuti mlade da se upuštaju u radnje koje im pružaju kratkotrajno uzbuđenje, iako dugoročno mogu rezultirati ozbiljnim posljedicama. Neki mladi sudjeluju u rizičnim ponašanjima iz instrumentalnih razloga, bilo da žele kratkotrajnu korist, osvetu ili dokazivanje pred drugima. Važno je razumjeti da u tim trenucima većina njih ne razmišlja o pravnim posljedicama, pa se osjećaj odgovornosti u pravilu javlja tek kada se šteta već dogodi. Percepcija odgovornosti usko je povezana s moralnim razvojem. Kada se mladi „zanesu“, njihova sposobnost realne procjene rizika i moralnog djelovanja može biti privremeno oslabljena. Mehanizmi moralne disengagacije — poput umanjivanja posljedica, prebacivanja krivnje ili opravdavanja postupaka — omogućuju im da privremeno odvoje svoje ponašanje od njegovih mogućih posljedica. Uz to, difuzija odgovornosti u grupnom kontekstu, gdje svaki pojedinac vjeruje da nije isključivo on odgovoran za učinjeno, dodatno olakšava donošenje loših odluka. Budući da se razina moralnog prosuđivanja postepeno razvija, mlađi adolescenti odluke donose temeljem nagrada i kazni, a ne apstraktnih moralnih načela. Stoga nije realno očekivati da će zakonske mjere same po sebi spriječiti rizično ponašanje, ako se istodobno ne radi na razvoju unutarnjeg moralnog kompasa.
Uloga obitelji i odgajatelja ključna je u oblikovanju sigurnog okruženja. Autoritativni stil roditeljstva, koji kombinira toplinu i jasno postavljene granice, povezan je s optimalnim razvojem samoregulacije i smanjenim rizičnim ponašanjem. Suprotno tome, permisivni ili zapostavljajući pristupi ostavljaju mlade bez jasnih strukturiranih okvira, što može voditi povećanoj sklonosti traženju intenzivnih podražaja u nesigurnim situacijama. Odrasli svojim svakodnevnim ponašanjem modeliraju stavove mladih o riziku — kada relativiziraju opasnosti ili se i sami oslanjaju na „bit će sve u redu“, nesvjesno potiču djecu da razviju slične obrasce. Važan je i nadzor, ne u smislu kontrole, nego otvorene komunikacije o granicama, posljedicama i zajedničkom pronalaženju sigurnih i zdravih alternativa.
Društvene mreže i digitalno okruženje dodatno kompliciraju sliku. Viralni izazovi, algoritamska promocija ekstremnih sadržaja i neprestana potreba za pokazivanjem performansa i dobivanjem odobravanja stvaraju kontekst u kojem se rizična ponašanja lakše šire i brže usvajaju. Mladi često nisu u stanju procijeniti dugoročne posljedice objavljivanja takvih sadržaja niti uočiti manipulativnu prirodu algoritama. Odgojitelji i roditelji stoga trebaju razvijati medijsku pismenost i kritičko promišljanje, kako bi mladi mogli prepoznati skriveni utjecaj digitalne kulture na svoje odluke.
Cijeli komentar pročitajte u idućem broju Zaštite
Foto: BSKS Hrvatska (Bespilotni sustavi u kriznim situacijama)