Postoje trenuci kada nas televizijski program, sasvim prigodno za blagdansko vrijeme, podsjeti na prave vrijednosti. Prikazivanje kultnog filma "Superman" Richarda Donnera ove nedjelje na HRT 1 vratilo nas je u 1978. godinu – vrijeme u kojem je svijet počeo ubrzano hvatati korak s budućnošću, dok su se istovremeno postavljali temelji za moralne standarde koje i danas cijenimo.
Dok je te godine Argentina slavila svog junaka Marija Kempesa i naslov svjetskog prvaka, a tehnološki divovi poput Sonyja testirali prve koncepte mobilnosti zvuka, na filmska je platna sletio projekt koji će zauvijek definirati pojam zaštitnika. Danas, s odmakom od gotovo pet desetljeća, taj film i društveni kontekst u kojem je nastao nude nam nevjerojatan uvid u samu bit sigurnosne etike i profesionalne odgovornosti.
Te su godine inovacije počele mijenjati svakodnevicu, no osjećaj za razlikovanje ispravnog od pogrešnog bio je kristalno jasan i lišen današnjeg cinizma. Upravo u tom procjepu između tehnološkog uzleta i klasičnog morala leži najveća vrijednost koju možemo prenijeti današnjim mladim generacijama. Oni koji tek ulaze u svijet zaštite i sigurnosti u ovom razdoblju mogu pronaći inspiraciju za izgradnju vlastitog profesionalnog identiteta, temeljenog na postojanim vrijednostima koje nadilaze trenutne trendove i digitalnu buku.
Stupovi zaštite i edukacija novih generacija
Analizirajući duh te epohe kroz njezin najsnažniji filmski simbol, uočavamo da je integritet uvijek bio važniji od same tehnologije. Iako je film dobio prestižna priznanja za vizualne efekte koji su tada bili revolucionarni, on nije ostao zapamćen po tehnici, već po karakteru koji je utjelovio Christopher Reeve. Za mlade koji danas ulaze u sektor zaštite i sigurnosti, ovo je ključna pouka o tome da najnapredniji nadzorni sustavi ili alati umjetne inteligencije gube svoju svrhu ako osoba koja njima upravlja ne posjeduje čvrst moralni kompas. Herojstvo i profesionalizam ne proizlaze iz same moći tehnologije, već iz svjesne odluke da se vlastite sposobnosti koriste isključivo za dobrobit i sigurnost zajednice.
U dubljem smislu, Superman funkcionira kao svojevrsni "moderni Krist" – mesijanska figura poslana da čovječanstvu pokaže put kroz vlastiti primjer dobrote i žrtve. Ta simbolika spasitelja koji bdije nad nama posebno rezonira u struci sigurnosti; mi nismo tu samo da bismo provodili procedure, već da bismo bili nositelji nade i stabilnosti. Koncept preventivne prisutnosti koji ovaj klasik promovira ostaje temeljni stup naše struke. Glavni protagonist ne djeluje isključivo reaktivno, već svojom pojavom ulijeva povjerenje i mir. Čak i naizgled sitne intervencije, poput one legendarne scene spašavanja mačke s drveta, govore o tome da u sustavu zaštite i sigurnosti nema nevažnih zadataka. Svaki čin koji pridonosi sigurnosti pojedinca gradi integritet cjelokupne profesije i uči nas nužnoj empatiji prema onima koje svakodnevno štitimo.
Konačno, optimizam koji je prožimao 1978. godinu služi kao protuteža današnjim distopijskim strahovima. U struci zaštite, taj se duh prevodi u odgovornost prema budućnosti i vjeru da se svaki rizik može svesti na minimum ako postoji sustavan rad i jasna etika službe. Mlade generacije moraju razumjeti da lik Clarka Kenta, sa svojom diskrecijom i skromnošću, predstavlja ideal vrhunskog profesionalca koji posjeduje znanje i snagu, ali ih koristi mudro i bez nepotrebnog isticanja, stavljajući uvijek potrebe drugih ispred vlastite promocije ili ega.
Nasljeđe koje nadilazi vrijeme
Gledajući film danas, postajemo svjesni bolne činjenice da su nas gotovo svi velikani koji su mu udahnuli život napustili. Christopher Reeve, Margot Kidder, Marlon Brando, Glenn Ford i Jackie Cooper više nisu među nama, baš kao ni Trevor Howard, Susannah York, Phyllis Thaxter, Ned Beatty ili Maria Schell. Nedavni odlasci Terencea Stampa i Genea Hackmana simbolički su označili kraj jedne ere. Taj dugački popis neumoljivo nas podsjeća na neizbježnu prolaznost: baš kao i ovi glumci koji su postali besmrtni kroz svoje uloge, svi mi, današnji graditelji javne i privatne sigurnosti u Hrvatskoj, jednog ćemo dana morati otići. Dobro je da se u tom kontekstu ponekad prisjetimo i biblijske izreke: „Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti“ (Memento, homo, quia pulvis es et in pulverem reverteris). To nas prizemljuje i podsjeća na suštinu.
Upravo u toj činjenici leži naša najveća profesionalna odgovornost. Naša zadaća nije samo trenutna zaštita, već osiguranje da iza našeg djelovanja ostane uredno, stabilno i sigurno okruženje za one koji tek dolaze. Baš kao što nas film iz 1978. i danas uči dobroti i moralu iako njegovih protagonista više nema, tako i sustavi sigurnosti koje mi danas gradimo moraju nadživjeti naše karijere i živote. Mlade generacije moraju naslijediti sustav koji nije samo tehnološki napredan, već moralno utemeljen, kako bi s istim žarom mogle nastaviti putem koji smo im trasirali. Prava pobjeda u sigurnosnoj struci nije u "trenutnoj slavi pojedinca", već u tome da onaj tko nas zamijeni zatekne svijet u kojem je sigurnost prirodno stanje, a ne luksuz.
Gledati filmske klasike iz tog razdoblja u blagdansko vrijeme nije samo čin nostalgije, već povratak osnovama koje su u sektoru sigurnosti univerzalne. Možda najsnažniju poruku pronalazimo u samoj završnici filma, kada Superman, predajući zlikovce pravdi, upravitelju zatvora kaže antologijsku rečenicu: "Ne zahvaljujte meni, u istoj smo ekipi". To je suština našeg poziva – svatko od nas, od operativca na terenu do upravitelja sustava, dio je istog tima koji čuva osobe i imovinu. Godina 1978. ostavila nam je u naslijeđe podsjetnik da biti na strani dobra nije stvar supermoći, nego zajedničkog, strpljivog i etičnog rada. Tehnologija će se mijenjati, ali ljudski integritet i osjećaj pripadnosti "istoj ekipi" ostaju jedini neprobojni štit svakog pravednog društva.