Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije iz Ljubljane redovno prati i analizira ključna geopolitička kretanja na Bliskom istoku, Balkanu i u globalnim okvirima. Analiza "Neplanirani sukob: Trump i zamka rata s Iranom" donosi sveobuhvatan uvid u genezu, dinamiku i posljedice eskalacije između Irana, Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, s posebnim naglaskom na to kako su regionalne tenzije i neuspjeli diplomatski procesi postepeno uvukli administraciju Donald Trump u direktan vojni sukob. Kroz pažljivo utemeljenu stratešku i historijsku analizu, tekst upozorava na rizike daljnje eskalacije te ističe nužnost hitnog povratka diplomaciji kao jedinom održivom rješenju, pri čemu izdvajamo najvažnije i najrelevantnije dijelove.
Neplanirani sukob: Trump i zamka rata s Iranom: Geneza sukoba i eskalacija tenzija
Tenzije između Irana i Izraela datiraju još od 1979. godine i uspostave Islamske Republike Iran, kada je nova teokratska vlast prekinula sve diplomatske odnose s Izraelom, označila ga kao „malog sotonu“ i utemeljila ideologiju izvoza islamske revolucije. Ova doktrina bila je naročito usmjerena na podršku šijitskim zajednicama i pokretima širom arapskog svijeta – u Libanu, Iraku, Siriji, Bahreinu, Saudijskoj Arabiji i Jemenu – kroz koju je Teheran nastojao proširiti svoj geopolitički utjecaj i potkopati stabilnost dominantno sunitskih režima u regiji.
Tokom narednih dekada, neprijateljstvo između dvije države razvijalo se kroz složene oblike indirektnog sukoba: proxy ratove, podršku militantnim akterima, intenzivan razvoj iranskog nuklearnog i raketnog programa, kao i niz tajnih operacija, kibernetičkih napada i ciljanih likvidacija na obje strane. Kulminacija ovog dugotrajnog rivalstva uslijedila je tokom lipanjskog rata 2025. godine – kratkotrajnog, ali izuzetno intenzivnog direktnog sukoba – u kojem je Izrael izveo široke zračne udare na ključne iranske nuklearne i vojne kapacitete, dok je Iran odgovorio masovnim raketnim napadima i aktiviranjem svojih savezničkih paravojnih struktura širom regije.
Ovaj sukob označio je prekretnicu: dugogodišnje posredno neprijateljstvo transformiralo se u otvoreni vojni konflikt, čime su postavljeni temelji za produbljenu i dugotrajniju regionalnu krizu.
Propast diplomatskih napora
Američka administracija od samog početka demonstrirala je jasnu namjeru da krizu riješi diplomatskim putem. U tom kontekstu, Sjedinjene Države pokrenule su indirektne pregovore s Teheranom uz posredovanje Omana. Prva runda razgovora održana je u Muscatu 12. travnja 2025. godine i okončana bez konkretnog napretka, ali uz očuvanu mogućnost nastavka dijaloga. Novi pokušaj uslijedio je 6. veljače 2026. godine, također u Muscatu, dok je završna runda pregovora održana 17. veljače u Ženevi, s ciljem postizanja okvirnog sporazuma o zamrzavanju iranskog nuklearnog programa i smanjenju regionalnih tenzija. Međutim, pregovori su istog dana propali, prije svega zbog nepomirljivih razlika u ključnim pitanjima – granicama obogaćivanja uranija, ograničenjima balističkog programa i regionalnom utjecaju Irana – što je ubrzo dovelo do dramatične eskalacije sukoba.
Sjedinjene Države su se potom našle duboko uvučene u konflikt. Administracija predsjednika Donalda Trumpa vodi vojnu kampanju koja traje već duže od mjesec dana, s ciljem dugoročnog slabljenja iranskog vojnog potencijala, ali uz sve izraženije rizike od šireg regionalnog rata koji bi mogao uključiti dodatne aktere i ozbiljno ugroziti globalnu energetsku sigurnost. Na prvi pogled, riječ je o još jednom bliskoistočnom sukobu u kojem Washington štiti svoje saveznike. Međutim, dublja analiza ukazuje na složeniju realnost: i Iran i Izrael, svaki iz vlastitih strateških pobuda, doprinijeli su uvlačenju Sjedinjenih Država i predsjednika Trumpa u ovaj rat.
Iako američka administracija nije težila novom velikom sukobu, već je Donald Trump u svoj drugi mandat ušao s ambicijom da se profilira kao „predsjednik mira“, pa čak i kao potencijalni dobitnik Nobelove nagrade za mir, dinamika na terenu pokazala se snažnijom od političkih namjera. Tokom samo jedne godine, posredovao je u okončanju više regionalnih sukoba, uključujući i složeni rat u Gazi 2025. godine. Ipak, spiralna eskalacija između Teherana i Tel Aviva, uz neuspjeh pregovora u Ženevi, značajno je suzila prostor za diplomatsko manevriranje.
Na ovu dinamiku upozorava i poznata misao Mao Zedonga: „Pobjeda, pa pobjeda, pa pobjeda… dok se ne stigne do poraza.“ Njena suština leži u upozorenju da čak i niz uspjeha može završiti strateškim neuspjehom ukoliko izostane oprez i dugoročna procjena posljedica. Povijest obiluje takvim primjerima: Napoleon Bonaparte, nakon impresivnih vojnih pobjeda, doživio je slom u Rusiji i konačan poraz kod Waterlooa 1815. godine; Adolf Hitler, nakon početnih uspjeha između 1939. i 1942., suočio se s prekretnicom u Staljingradu, koja je označila početak njegovog kraja. Ni same Sjedinjene Države nisu imune na ovu logiku: od Vijetnama 1975. godine, preko Iraka 2010., do kaotičnog povlačenja iz Afganistana 2021., niz početnih vojnih uspjeha završavao je strateškim iscrpljivanjem i političkim povlačenjem.
U tom kontekstu, neuspjeli pregovori i rastuće tenzije između Irana i Izraela faktički su uvukli Sjedinjene Države u direktan sukob, u kojem je Donald Trump bio primoran djelovati kako bi očuvao kredibilitet američke moći i zaštitio nacionalne interese u Perzijskom zaljevu – jednoj od ključnih geostrateških zona američkog globalnog angažmana.
Više na strankicama IFIMES-a
Foto: Seyed Gholamreza Nematpour / Unsplash