Dok se hrvatski pravosudni policajci pripremaju za prosvjed kako bi izborili dostojanstvo i sigurnost unutar domaćeg kaznenog sustava, globalna slika pokazuje da kriza iza zatvorskih zidova ne poznaje granice. Od komercijaliziranog pakla privatnih zatvora u SAD-u, preko britanskog gubitka kontrole, pa sve do skandinavskog modela koji puca pod naletom novog vala kriminaliteta – posao zatvorskog čuvara postao je jedno od najstresnijih i najopasnijih zanimanja na svijetu.
Kada se govori o reformama pravosuđa, javni se diskurs gotovo u pravilu vrti oko brzine sudskih postupaka, visine kazni i rada državnih odvjetništava. Međutim, onaj završni, izvršni dio lanca – zatvorski sustav – u većini se zemalja promatra kao nužno zlo i proračunski trošak, a ne kao ključna komponenta nacionalne sigurnosti. Iskustva zatvorskih čuvara diljem svijeta zoran su pokazatelj što se događa kada država odluči štedjeti na sigurnosti onih koji čuvaju njezine najmračnije kutke.
SAD: profit ispred sigurnosti i neuspjeh privatizacije
Sjedinjene Američke Države drže neslavni svjetski rekord po broju zatvorenika po glavi stanovnika, a taj je golemi pritisak izrodio fenomen koji danas služi kao najveće upozorenje ostatku svijeta – privatne zatvore. Korporacije poput CoreCivic i GEO Group pretvorile su izvršenje kaznenih sankcija u unosan biznis u kojem se profit dioničara ostvaruje na samo jedan način: ekstremnim rezanjem troškova. Iskustva američkih čuvara u privatnim kaznionicama su dramatična. Kako bi maksimizirale dobit, ove tvrtke zapošljavaju minimalan broj ljudi, nude mizerne plaće i provode obuku koja često traje tek nekoliko tjedana. Rezultat je katastrofalan – fluktuacija kadra u nekim privatnim zatvorima prelazi 50 posto godišnje.
Iskusni čuvari bježe, a na njihova mjesta dolaze needucirani vježbenici koji se od prvog dana nalaze u podređenom položaju. Standardni omjer u pojedinim smjenama zna biti jedan čuvar na stotinu zatvorenika. U takvom okruženju, čuvari ne kontroliraju zatvor; oni su prepušteni milosti i nemilosti zatvorskih bandi, a korupcija – poput unošenja mobitela i droge za račun vođa klanova – često postaje jedini način na koji potplaćeni službenici kupuju vlastitu sigurnost i preživljavanje.
Velika Britanija: sindrom "izgubljene kontrole" pod pritiskom štednje
Preko Atlantika, u Velikoj Britaniji, sustav nije privatiziran u toj mjeri, ali su ga dugogodišnje rigorozne mjere štednje javnog sektora dovele do ruba ponora. Izvješća kraljevskih inspektora za zatvore u posljednje vrijeme redovito koriste termine poput "neprihvatljivo", "opasno" i "izvan kontrole". Britanski zatvorski čuvari u ustanovama s visokim stupnjem sigurnosti, poput zloglasnih HMP Wandsworth ili Birmingham, svjedoče o potpunoj devastaciji profesije. Zbog masovnih odlazaka iskusnijeg kadra, prosječna dob i iskustvo zaposlenika drastično su pali.
Dodatni uteg u svakodnevnom radu postala je eksplozija upotrebe novih sintetičkih droga, poput "Spicea" (sintetički kanabinoidi). Zatvorenici pod utjecajem ovih tvari postaju ekstremno nasilni, nepredvidivi i otporni na bol, što svako rutinsko otvaranje ćelije pretvara u potencijalni incident sa smrtnim posljedicama. Britanski sindikati čuvara otvoreno upozoravaju da su u mnogim kaznionicama ulogu održavanja reda preuzele organizirane bande, dok je službenicima preostala tek uloga pukih "ključara" koji drže vanjski perimetar.
Skandinavski model: humani pristup na testu novog doba
Nasuprot anglosaksonskom sustavu stoji skandinavski model – ponajprije norveški i švedski – koji se u stručnoj literaturi desetljećima slavi kao utopijski primjer uspjeha. U Norveškoj, u zatvoru Halden, čuvari se ne nazivaju stražarima već "službenicima za kontakt". Oni ne nose oružje, prolaze rigoroznu dvogodišnju akademiju fokusiranu na psihologiju i ljudska prava, a radni dan provode u neposrednoj interakciji sa zatvorenicima – jedu s njima, igraju sportske aktivnosti i provode programe resocijalizacije. Ovaj pristup rezultirao je najnižom stopom recidivizma na svijetu (ispod 20 posto). Međutim, čak i ovaj "zlatni kavez" u posljednje vrijeme trpi ozbiljne tektonske poremećaje.
Eskalacija brutalnih obračuna migrantskih i narkobandi na ulicama švedskih i norveških gradova prelila se i iza zatvorskih zidova. Skandinavski čuvari u strogo čuvanim kaznionicama sve glasnije upozoravaju da tradicionalni, "mekani" pristup dinamikom dijaloga gubi bitku pred novom generacijom zatvorenika – mladim, visoko radikaliziranim i ekstremno nasilnim članovima organiziranih kriminalnih skupina koji ne poštuju nikakve društvene norme. Strah i potreba za uvođenjem strožih sigurnosnih mjera i barijera polako, ali sigurno, nagrizaju skandinavsku idilu.
Latinska Amerika: život na prvoj liniji fronta
Na sasvim drugom kraju spektra nalaze se zatvori Latinske Amerike – Brazila, Ekvadora ili Salvadora. U tim sustavima posao zatvorskog čuvara graniči s vojnom službom u ratnoj zoni. U većini tamošnjih mega zatvora, državni službenici uopće ne ulaze u unutrašnjost paviljona. Unutar zatvorskih zidova vlada apsolutna autonomija narkokartela (poput moćnog PCC-a u Brazilu ili bandi u Ekvadoru) koji iz ćelija, opremljenih najmodernijom komunikacijskom tehnologijom, upravljaju uličnim kriminalom i likvidacijama.
Iskustvo tamošnjih čuvara svodi se na konstantni PTSP. Oni su žive mete, a njihove obitelji svakodnevno primaju prijetnje smrću. Pobune u kojima se suparnički klanovi brutalno masakriraju tamo su uobičajena pojava, a uloga čuvara često se svodi na puko prebrojavanje tijela nakon što vojska ili specijalne postrojbe uguše nerede.
Kuda ide Hrvatska?
Kada se analiziraju ova globalna iskustva, postaje kristalno jasno da problemi na koje danas upozorava Sindikat pravosudne policije Hrvatske nisu izolirani incidenti, već rani simptomi bolesti koja, ako se ne liječi, sustavno uništava sigurnosnu arhitekturu države. Hrvatski zatvorski sustav trenutačno se nalazi na opasnoj nizbrdici. Kronični manjak kadra, stotine tisuća prekovremenih sati, niske plaće i izostanak jasnog zakonodavnog okvira prepisani su recepti iz britanskog ili ranog američkog scenarija. Kada sustav opteretite preko mjere, a ljude koji ga nose ostavite bez podrške, institucionalni kolaps postaje samo pitanje vremena.
Pitanje koje se nameće nakon analize globalnih trendova jest: kakvu budućnost želimo? Hoćemo li ulagati u profesionalizaciju, adekvatne uvjete i sigurnost naših pravosudnih policajaca – težeći europskim standardima – ili ćemo dopustiti da sustav toliko degradira da u doglednoj budućnosti država bude prisiljena krpati rupe uvođenjem privatnih zaštitara ili, još gore, gubitkom kontrole unutar vlastitih kaznionica?
Prosvjed zakazan u petak 26. lipnja stoga nije samo lokalna sindikalna priča. To je povijesna prilika da odgovorni shvate kako se stabilnost jedne pravne države ne brani samo u blještavim sudnicama, već u tamnim i opasnim hodnicima zatvora, rukama onih koji svakodnevno, tiho i nevidljivo, drže ključeve naše zajedničke sigurnosti.
Eugen Antić
Foto: Matthew Ansley / Unsplash