Članak 30. Zakona o privatnoj zaštiti navodi, u istoj rečenici, videonadzor i kontrolu pristupa. Za oba sustava vrijede iste licence iz članka 9., ista obveza planiranja na temelju procjene rizika iz članka 34. i ista kazna iz članka 76., od 500.000 do 2.000.000 dinara (4.300 do 17.000 eura) za obavljanje poslova bez licence.
U praksi se u stambenim zgradama kontrolira samo jedno od to dvoje.
Inspekcijski nadzori videonadzora na zgradama postoje i nisu rijetki. Kontrolu pristupa nisam vidio da je itko provjerio, niti jednom. Isto vrijedi i za domofon (interfon), koji je tehnički isti sustav, samo bez čitača. Zakon ih tretira jednako, nadzor ne.
Ta asimetrija nije akademsko pitanje. Ona je proizvela čitav sloj instalacija koje nitko nije projektirao, nitko nije službeno preuzeo i nitko ne održava, a koje zgrade plaćaju u uvjerenju da su kupile sigurnost. Ovaj tekst govori o tome što se konkretno gubi.
Što propis traži
Redoslijed je propisan i nije stvar dobre volje.
Prvo procena rizika, pa tek onda oprema. Članak 34. Zakona o privatnoj zaštiti traži da se planiranje sustava tehničke zaštite obavlja na temelju procjene rizika koju je izradila osoba s odgovarajućom licencijom. Pravilnik o načinu obavljanja poslova tehničke zaštite u članku 8. precizira da se to radi prema normi serije SRPS A.L2.003.
Tri odvojene licence. Članak 9. razdvaja planiranje, projektiranje s nadzorom te montažu s puštanjem u rad i održavanjem. Tvrtka koja ima jednu licenciju ne pokriva automatski ostale.
Imenovane norme. Članak 4. spomenutog pravilnika za kontrolu pristupa izričito upućuje na seriju SRPS EN 50133, kao što za protuprovalu upućuje na 50131, a za video na 50132. Norme nisu preporuka.
Dokumenti o primopredaji. Članak 11. traži Potvrdu o izvedenom sustavu, Zapisnik o tehničkom prijemu i Zapisnik o održavanju, sve na propisanim obrascima. Članak 12. za objekte II. i III. kategorije traži projekt izvedenog stanja, a za IV. i V. najmanje grafički prikaz rasporeda ugrađenih uređaja.
Od ovoga se u stambenim zgradama, u pravilu, ne napravi ništa. Ponuda stane na jednu stranicu A4, sa stavkom „čitač, kontroler, 40 tagova, montaža“.
Što se stvarno ugrađuje
Slika s terena vrlo je ujednačena.
U više od 90 posto slučajeva ugrađuje se RFID na 125 kHz. Kompletan sustav za jednu zgradu stoji 40.000 do 50.000 dinara (340 do 430 eura), i ta se cijena gotovo ne mijenja s brojem stanova; raste samo broj tagova, za 100 do 200 dinara (0,85 do 1,7 eura) po stanu. Brava je najčešće električni prihvatnik u dovratniku, rjeđe uz rezervno napajanje. Baza korisnika nalazi se u samom čitaču na ulazu. Zapisnik prolaza (log) ne postoji, ovi sustavi ga uglavnom niti nemaju.
Sve je to legitiman izbor za zgradu koja želi zamijeniti ključ. Problem počinje kad se takav sklop prodaje kao „kontrola pristupa“, jer tada zgrada vjeruje da ima tri stvari koje zapravo nema: mogućnost oduzimanja pristupa, mogućnost uvida u to tko je ušao i mogućnost da sustavom upravlja sama.
Propust prvi: ključ za 2,5 eura koji se ne može opozvati
Kopiranje RFID taga na 125 kHz stoji oko 300 dinara (2,5 eura) i traje nekoliko sekundi. Ne traži se nikakva autorizacija, ne postoji nikakav trag da je kopija napravljena i zgrada nikada ne sazna koliko je tagova u optjecaju.
Uobičajen je odgovor: pa ni mehanički se ključ ne kopira uz dopuštenje. Točno, ali odnos je obrnut od očekivanog.
Kod mehaničke brave zgrada ima izlaz. Zamjena cilindra stoji nekoliko tisuća dinara (nekoliko desetaka eura) i u tom trenutku svi stari ključevi prestaju raditi. Kod tipične ugradnje s čitačem na 125 kHz, opoziv jednog taga zahtijeva pristup sustavu, a upravo taj pristup zgrada nema (o tome u sljedećem poglavlju). Nema zapisa prolaza, pa nema ni popisa što treba izbrisati.
Na to se nadovezuje ono što se događa pri iseljenju: tag se najčešće ne briše. Stanar ga preda novom stanaru ili ga zadrži. Nakon deset godina zgrada od četrdeset stanova ima nepoznat broj valjanih tagova kod nepoznatog broja ljudi i nijedan mehanizam da to raščisti.
Rezultat je sustav koji je po sigurnosti slabiji od brave koju je zamijenio, a stajao je deset puta više.
Rješenje je poznato i nije skupo: postoje frekvencije i tipovi kartica koji se ne mogu kopirati uređajem iz oglasnika. Ako se traži stvarna kontrola pristupa, a ne samo zamjena ključa, to je mjesto gdje razlika u cijeni ima smisla. No ta se odluka mora donijeti svjesno, na temelju procjene rizika, što nas vraća na članak 34.
Propust drugi: administratorski pristup ostaje kod instalatera
Ovo je, prema mom iskustvu, najčešći i najskuplji propust.
Instalater u pravilu zadrži pristup sustavu samo za sebe. Zgrada dobije tagove, ali ne dobije master karticu, softver, lozinku administratora niti upute. Svaki sljedeći tag mora se naručiti od njega.
Dok posao funkcionira, to izgleda kao servis. Onda instalater promijeni djelatnost, preseli se ili se jednostavno prestane javljati, a zgrada ostaje sa sustavom u koji ne može dodati niti iz njega ukloniti nijednog korisnika. Sustav i dalje radi, no zgrada njime više ne upravlja.
Situacija se u većini slučajeva može spasiti tvorničkim resetiranjem i ponovnim programiranjem, ali to znači ponovno izdavanje svih tagova, obilazak svih stanova i trošak koji nije morao postojati.
Članak 11. Pravilnika postoji upravo zbog ovoga. Potvrda o izvedenom sustavu i Zapisnik o tehničkom prijemu nisu birokracija. To je trenutak u kojem sustav prelazi iz ruku izvođača u ruke korisnika. Kada taj trenutak ne postoji kao dokument, ne postoji ni kao činjenica.
Praktično: pristupni podatci i način dodavanja korisnika pripadaju stambenoj zajednici od dana primopredaje. Ako ponuditelj to ne nudi sam, treba ga pitati zašto.
Propust treći: požar i hitne službe
Ovdje je nalaz s terena drukčiji nego što se očekuje, pa vrijedi biti precizan.
Pravilnik o tehničkim normativima za zaštitu od požara stambenih i poslovnih objekata te objekata javne namjene u članku 34. traži da se vrata na evakuacijskom izlazu otvaraju u smjeru evakuacije te dopušta elektroničku bravu pod jednim od tri uvjeta: da se otvara signalom s centrale za dojavu požara i ostaje blokirana u otvorenom položaju, da se otvara i ostaje otvorena kada se isključi mrežno napajanje ili da pokraj vrata postoji tipka kojom se otvara.
Prva opcija u stambenim zgradama praktički ne postoji. Gotovo da nisam sreo stambenu zgradu koja uopće ima sustav za dojavu požara. Nema centrale, nema ni signala.
Treća je opcija jednako zastupljena: tipka za izlaz i mehanička kvaka sreću se podjednako, ponekad i oboje. Izlazak iz zgrade tu nije sporan – kod električnog prihvatnika kvaka radi mehanički bez obzira na struju. To je i razlog zašto osobno preferiram kvaku: nema što zakazati.
Stvarni je problem ulazak izvana. Bez rezervnog napajanja, pri nestanku struje vrata najčešće ostaju zaključana za svakoga tko nema ključ ili tag. A pristup hitnih službi nitko ne rješava unaprijed: profesionalni upravitelji uglavnom naprave kopiju taga za komunalnu službu, dok se za vatrogasce i hitnu pomoć „rješava tijekom intervencije“. Univerzalnog rješenja nema.
To znači da zgrada koja je uklonila ključeve iz optjecaja nije stavila ništa na njihovo mjesto. Rezervno napajanje, dogovoren način pristupa za intervencije i jasno definirano tko drži rezervni tag – to su tri stavke koje ne poskupljuju ponodu, a jedine su koje se računaju u lošem trenutku.
Biometrija: problem koji još nije stigao, ali stiže
Čitače otiska prsta na ulazu u stambene zgrade praktički nisam sretao, a i ondje gdje postoje, uglavnom nisu u uporabi – koriste se tagovi ili šifra. Dobro je da je tako jer je pravna prepreka ozbiljna.
Zakon o zaštiti osobnih podataka u članku 4. definira otisak prsta i sliku lica kao biometrijski podatak, a članak 17. zabranjuje obradu biometrijskih podataka u svrhu jedinstvene identifikacije osobe, osim uz jedan od taksativno navedenih izuzetaka. Jedini koji dolazi u obzir u zgradi jest izričiti pristanak, a pristanak mora biti dobrovoljan. Kada alternativa ne postoji – jer čovjek drukčije ne može ući u vlastiti stan – dobrovoljnost teško opstaje.
Za upravitelja to znači konkretnu stvar: skupština stambene zajednice ne može većinom glasova nametnuti biometriju onome tko je ne želi. Tko ugrađuje takav sustav, mora unaprijed osigurati ravnopravnu alternativu za svakoga tko odbije.
Isto načelo vrijedi i za zapisnike prolaza (logove). Sustavi bez memorije, kakvi su danas većina, u tom su pogledu sigurni za zgradu. Ali čim sustav počne bilježiti tko je i kada ušao, stambena zajednica postaje voditelj obrade podataka, sa svim obvezama koje uz to idu: pravna osnova, rok čuvanja, informiranje stanara i postupanje po zahtjevima. Kod videonadzora se takvi zahtjevi već pojavljuju. Kod kontrole pristupa samo je pitanje vremena.
Tko odlučuje i tko odgovara
Ugradnja čitača na ulaz spada u investicijsko održavanje, bez obzira na to što stavka nije velika. To znači da odluku donosi skupština stambene zajednice.
Članak 42. Zakona o stanovanju i održavanju zgrada daje skupštini nadležnost za radove na zajedničkim dijelovima i za unapređenje zajedničkih dijelova, a članak 44. propisuje da skupština odlučuje običnom većinom glasova prisutnih članova, uz kvalificiranu većinu od dvije trećine samo za raspolaganje zajedničkim dijelovima, kreditno zaduživanje i povjeravanje upravljanja profesionalnom upravitelju.
Odluka koja nije donesena na sjednici s urednim kvorumom vraća se upravitelju kroz odbijanje plaćanja i kroz spor, a ne kroz inspekciju. Zato je zapisnik sa sjednice, koliko god formalno izgledao, jedina zaštita upravitelja koji je posao pokrenuo u dobroj namjeri.
Osam pitanja prije potpisa ugovora
- Koju licencu iz članka 9. posjedujete i za koju od tri grupe poslova?
- Postoji li procjena rizika prema SRPS A.L2.003 i tko ju je izradio?
- Koji se tip i frekvencija kartice nude i može li se kopirati uređajem za 300 dinara (2,5 eura)?
- Tko dobiva administratorski pristup i način dodavanja korisnika na dan primopredaje?
- Dobiva li zgrada Potvrdu o izvedenom sustavu i Zapisnik o tehničkom prijemu iz članka 11.?
- Što se događa s vratima pri nestanku struje i postoji li rezervno napajanje?
- Kako se rješava pristup hitnih službi i tko drži rezervni tag?
- Kako se briše tag iseljenog stanara i tko to radi?
Nijedno od ovih pitanja ne poskupljuje sustav znatno. Sva zajedno čine razliku između kontrole pristupa i skupljeg ključa.
Vladimir Ozimković direktor je tvrtke Supervision d.o.o. iz Sremske Mitrovice, koja posjeduje licence za procjenu rizika, planiranje, projektiranje i montažu sustava tehničke zaštite.
Foto: Jakub Żerdzicki / Unsplash