Eugen Antić
Zaštitari predstavljaju prvu liniju obrane osoba i imovine. Međutim, svakodnevno su izloženi fizičkim napadima, vrijeđanju i potkopavanju autoriteta. Njihov nedostatak pravnog pariteta sa službenim osobama izravno ugrožava njihovu sigurnost i učinkovitost cijele struke. Posljednji slučajevi brutalnog i ponižavajućeg nasilja nad zaštitarima dodatno razotkrivaju duboki pravni i društveni deficit.
Pitanje “Quis custodiet ipsos custodes?” (Tko će čuvati čuvare?) tradicionalno se veže uz potrebu kontrole moći i ovlasti. No u kontekstu hrvatske privatne zaštite, ova krilatica poprima doslovno, egzistencijalno značenje. Zaštitarima ne treba dodatni nadzor njihove moći – njih je potrebno zaštititi od sve češćih napada, javnog omalovažavanja i pravne nezaštićenosti.
U okolnostima u kojima inflacija sustavno nagriza realnu vrijednost plaća, a struka se suočava s ozbiljnim padom kvalitete i dostupnosti kadra, fizički napadi i javno ponižavanje zaštitara djeluju kao konačni udarac ionako narušenom ugledu profesije. Problem više nije samo u pojedinačnim incidentima nasilja, već u strukturalnom pravnom deficitu koji zaštitarima uskraćuje status, autoritet i dostojanstvo.
Fizička i operativna ranjivost: prva linija na udaru
Zaštitar u Hrvatskoj predstavlja prvu, a često i jedinu fizičku barijeru između prijetnje i zaštićenog prostora. Bilo da je riječ o hotelima, trgovačkim centrima, bankama ili industrijskim objektima, upravo su zaštitari ti koji se prvi suočavaju s agresivnim ponašanjem, krađama, nasiljem i oružanim prijetnjama.
Medijski izvještaji redovito bilježe napade na zaštitare, no slučaj koji se dogodio na Božić prošle godine u prihvatilištu za azilante, zagrebačkom hotelu Porin, šokirao je ne samo javnost, već i čitavu stručnu zajednicu privatne zaštite. U tom incidentu, strana državljanka je najprije verbalno vrijeđala zaštitare, pokazivala im srednji prst i otvoreno ismijavala njihov autoritet, da bi potom posegnula za dildom veličine 30 centimetara, kojim je zaštitare udarala i njime agresivno mahala ispred njihovih lica.
Ovaj događaj nadilazi razinu bizarnog incidenta. Riječ je o teškom obliku fizičkog i psihološkog nasilja, koji istovremeno sadrži elemente ponižavanja, provokacije i testiranja granica sustava. Činjenica da je takvo ponašanje uopće moguće u objektu koji bi trebao biti simbol sigurnosti, te da su zaštitari pritom ograničeni strahom od pravnih posljedica vlastite reakcije, razotkriva duboku operativnu slabost postojećeg modela.
Iako Zakon o privatnoj zaštiti predviđa određene ovlasti – uključujući uporabu sredstava prisile i zadržavanje osoba – njihova primjena u realnim kriznim situacijama često je visokorizična upravo zbog nepostojanja jasne kaznenopravne zaštite zaštitara. Strah od dugotrajnih sudskih postupaka, disciplinskih mjera i medijske stigmatizacije dodatno paralizira reakciju na nasilje.
Pravni deficit: zaštitar kao građanin, a ne službena osoba
Srž problema leži u pravnom statusu zaštitara. Hrvatsko zakonodavstvo jasno razlikuje službene osobe od zaštitara, unatoč činjenici da zaštitari u praksi obavljaju sigurnosne zadaće od izravnog javnog interesa.
Napad na policijskog službenika ili drugu službenu osobu automatski se kvalificira kao kazneno djelo protiv službene osobe, s predviđenim strožim sankcijama. Suprotno tome, napad na licenciranog zaštitara tijekom obavljanja službene dužnosti – čak i kada uključuje fizičko nasilje i ponižavanje – često se tretira kao običan prekršaj ili blaže kazneno djelo.
Upravo zbog toga su Hrvatski ceh zaštitara (HCZ), sindikati i strukovne udruge već godinama jedinstveni u zahtjevu da se napad na zaštitara izjednači s napadom na službenu osobu. Incident iz prihvatilišta za azilante, zagrebačkog hotela Porin, postao je simbol tog problema: poruka koju sustav šalje je da je zaštitar legitimna meta, a napad na njega društveno i pravno „manje ozbiljan“.
Takav pristup izravno potkopava autoritet struke, potiče eskalaciju nasilja i povećava rizik za sve uključene – uključujući i građane koje zaštitari štite.
Psihološko potkopavanje autoriteta
Osim fizičkog nasilja, zaštitari su izloženi kontinuiranom psihološkom pritisku i javnom omalovažavanju. Incidenti poput božićnog napada u Zagrebu jasno pokazuju koliko se njihova uloga u javnosti trivijalizira i ismijava.
Percepcija zaštitara kao slabo plaćenih i „nebitnih“ radnika rezultira otvorenim nepoštivanjem njihovih zapovijedi i ovlasti. Posljedice su visoka razina stresa, sagorijevanje, gubitak profesionalnog identiteta i kontinuirani odljev iskusnog kadra iz struke.
Ako društvo i zakon ne štite one koji štite druge, teško je očekivati da će sustav privatne sigurnosti dugoročno ostati funkcionalan.
Zaštita statusa umjesto pukog oružja
Rješenje za krizu autoriteta ne leži samo u davanju više opreme, već primarno u zaštiti statusa i dignitetu profesije. To zahtijeva zakonodavnu intervenciju. Vlada RH, MUP RH i Sabor moraju prepoznati hitnost izjednačavanja kaznenopravne zaštite licenciranog zaštitara s onom koju uživaju službene osobe, čime bi se preventivno djelovalo na potencijalne napadače.
Osim toga, pravosuđe mora brže i strože procesuirati napade na zaštitare, čime bi se slala jasna poruka o nultoj toleranciji. Usporedno s tim, potrebna je i edukacija javnosti o stvarnim ovlastima zaštitara, ali i unaprjeđenje obuke samih zaštitara u vještinama krizne komunikacije i de-eskalacije sukoba.
I zato, pitanje "Tko će čuvati čuvare?" više nije filozofsko, već je pitanje hitne društvene i zakonodavne intervencije. Sve dok napad na licenciranog zaštitara bude tretiran blaže nego napad na službenu osobu, ne samo da se ugrožava njihov život i dostojanstvo, već se potkopava sam sustav privatne zaštite i generira se nesigurnost. Pravi put zaštite zaštitara leži u podizanju njihova statusa, prvenstveno kroz jačanje zakonskog autoriteta i kažnjavanje napada kao teškog kaznenog djela.
Foto: Krzysztof Hepner / Unsplash