Łukasz Wojdyga Ravnatelj Centra za strateške studije Varšavskog poduzetničkog instituta
Dok su se u Bijeloj kući vodile rasprave o budućnosti Ukrajine i sigurnosti srednje Europe, Poljska je bila uočljivo odsutna. Ta je odsutnost dovela do vala internih komentara i međusobnih optužbi. Predstavnici predsjednika istaknuli su da premijer Donald Tusk i ministar Radosław Sikorski „nisu prijavili Poljsku za sastanak“. Vlada je odgovorila izjavom da nije bilo formalnih obavijesti i da je događaj bio samo pozivnica. Međutim, činjenice su nepobitne: Poljska, koja se dugo smatrala glavnom logističkom bazom Ukrajine i državom na prvoj crti bojišnice protiv ruske agresije, nije bila prisutna za stolom kada se raspravljalo o budućnosti regije.
Neslaganje između predsjednika i vlade nije samo pitanje ambicije; ono je primjer sukoba kompetencija koji godinama paralizira poljsku diplomaciju. Novi poljski predsjednik Karol Nawrocki pokušava oblikovati svoj program, o čemu svjedoči njegovo sudjelovanje u konferencijskom pozivu s Donaldom Trumpom i najava planiranog posjeta Bijeloj kući. Ovaj sastanak s američkim predsjednikom zamišljen je kao njegov diplomatski debi i prilika za potvrđivanje njegovog neovisnog stava. Nasuprot tome, premijer Donald Tusk usredotočuje se na suradnju unutar Europske unije, izjavljujući da će se Poljska pridružiti „koaliciji voljnih“ za Ukrajinu kako bi koordinirala političku i vojnu podršku Kijevu.
Kao rezultat toga, dva centra moći šalju sukobljene signale svijetu. To stvara percepciju među međunarodnim partnerima da Poljskoj nedostaje jedinstveni centar za donošenje odluka, s dvije frakcije koje se natječu za prestiž i utjecaj. Neuspjeh sadašnje vlade u razvoju trajnih odnosa s predsjednikom Trumpom i njegovom administracijom dodatno komplicira situaciju. Unatoč ograničenim ovlastima, Nawrocki pokušava uspostaviti te veze, dok Tusk i Sikorski ostaju u defenzivi. Posljedično, poljska diplomacija djeluje u kontekstu dvostrukog kolosijeka i u praksi je zaglibljena u međusobnoj pasivnosti.
Bitno je zapamtiti da je na početku rata Poljska bila jedan od najaktivnijih podupiratelja Ukrajine. Varšava je prva donirala tenkove, borbene zrakoplove, desetke tisuća komada streljiva i stotine vozila. Poljska je također otvorila svoje granice ukrajinskim izbjeglicama, prihvativši preko milijun ljudi koji bježe od ruske agresije. Naše društvo, institucije i lokalne vlasti pokazale su izvanrednu solidarnost, a poljska diplomacija u tim prvim mjesecima smatrana je jednom od najučinkovitijih u Europi. Općenito se vjerovalo da je Varšava u to vrijeme postavila standard, a drugi su se trudili sustići.
Odsutnost Poljske iz Washingtona posebno je bolna jer i danas igra jedinstvenu ulogu. Glavni putovi opskrbe oružjem i opremom Ukrajine prolaze kroz naš teritorij, a naše luke, skladišta i logistički centri postali su okosnica vojne i humanitarne potpore. Međutim, poljske vlasti trenutno zauzimaju uglavnom pasivan stav vanjske politike. Nedostaje im dugoročna vizija, odgovarajuće financiranje i, prije svega, hrabrost za provođenje aktivne vanjske politike. Nekada smatrana predvodnicom u regionalnoj mobilizaciji protiv Rusije, Poljska se sada čini da se povlači iz ključnih rasprava i ograničava svoju ulogu na pasivnog izvršitelja odluka donesenih u Washingtonu, Bruxellesu i Berlinu.
Photo by Aluminum Disemboweler3000 on Unsplash