Na promociji je Filip Dragović, međunarodni ekspert na području poslova unutarnje sigurnosti i jedan od autora knjige te s Robetom Mikcem osnivač Instituta za sigirnodne politike istaknuo da je ideja knjige da se pitanje sigurnosti pomakne samo od vojnog i policijskog dijela, jer za sigurnost mora biti odgovorno cijelo društvo pa čak i pojedinac osobno.
Uoči izlaska knjige razgovarali smo s njenim autorima, a intervju je objavljen u novom oizdanju časopisa Zaštita. Donosimo ga u cijelosti:
Razgovarala: Nataša Gajski Kovačić
Sigurnost danas više nego ikad u povijesti predstavlja temeljni cilj i potrebu većine pojedinaca, svih društvenih zajednica, poslovnih subjekata, država i međunarodnih organizacija. Sigurnost predstavlja osnovu razvoja, privlačenja investicija, dugoročne stabilnosti i održivosti, te se najčešće podrazumijeva do samog trenutka ugroženosti.
Dio je to uvoda nove knjige koja je upravo izašla iz tiska pod nazivom “Nacionalna sigurnost Republike Hrvatske u 21. stoljeću”. Knjiga je prikaz promišljanja grupe autora: Filipa Dragovića, Ivana Pokaza, Dragutina Repinca, Miše Mudrića, Krešimira Mamića, Mihaela Šprajca i Roberta Mikca o načinima i modelima realizacije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske nakon donošenja Strategije nacionalne sigurnosti i Zakona o sustavu domovinske sigurnosti (2017. godina) koji su postavili njezin novi strateški i normativni okvir. Knjigu su u suizdavaštvu publicirale nakladnička kuća Jesenski i Turk i Institut za sigurnosne politike. Tim povodom razgovarali smo s nekima od autora knjige.
Koji je bio osnovni motiv izdavanja ove knjige i kome je ona namijenjena?
Višestruki su razlozi zašto smo se odlučili za pisanje ove knjige i odabrane metodologije. Područje sigurnosti je izuzetno važna tema no u Republici Hrvatskoj se ne objavljuje dovoljno stručnih i znanstvenih radova, dok je produkcija knjiga na vrlo skromnoj razini. Knjigom smo htjeli barem malo popuniti navedeni prostor. Potom, područje javnih politika u području sigurnosti traži stalnu raspravu o trenutnim i budućim izazovima, procesima i rješenjima. Knjigu smo postavili prema Strategiji nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, donesene 2017. godine, u kojoj smo prepoznali nekoliko područja koje smo analizirali i opisali. Strategija je vrlo kvalitetan dokument, a analizom pojedinih dijelova smo raspravili pojedina područja i napisali mišljenje kako bi u narednim godinama bilo dobro oblikovati javne politike i ciljeve naše sigurnosti. S obzirom na to da u Hrvatskoj jako mali broj suvremenih izvora domaćih autora iz područja sigurnosti, htjeli smo okupljanjem relevantnih stručnjaka dati doprinos kako raspravi o trenutnom stanju naše nacionalne sigurnosti, tako i pružiti literaturu svim zainteresiranim čitateljima, od kolega, studenata, medija, široke stručne publike pa sve do stvaratelja javnih politika.
U knjizi su analizirana područja od posebnog interesa RH: sustav domovinske sigurnosti, integrirano upravljanje državnom granicom, razvoj i održavanje snažne i aktivne obrane, energetska sigurnost, ojačavanje sustava civilne zaštite, suprotstavljanje terorizmu i suzbijanje širenja ilegalnog oružja. Kojima se od ovih područja u Hrvatskoj danas treba posvetiti posebna pažnja i na koji način?
Sva područja koja smo odlučili analizirati su izuzetno važna za Republiku Hrvatsku i našu javnu i nacionalnu sigurnost. Svako područje je specifično, a zajedničko im je bavljenje problematikom prijetnji, izazova i rizika koji mogu utjecati na nacionalnu sigurnost RH. Ne bismo posebno izdvajali ni jedno područje već ukazali kako apsolutna sigurnost ne postoji niti je dostižna. Stoga svi trebamo sinergijski surađivati na ovim područjima, gdje jasno imamo formalne nositelje ovlasti i odgovornosti ali gdje svi imamo mogućnost dati svoj doprinos. Danas više nego ikad ranije u povijesti, sva područja sigurnosti su sve više i više povezana i međuovisna te se poremećaj ili kriza u jednom okviru mogu vrlo brzo proširiti i “preliti” u druga područja. Zato je važno naglasiti nužnost sagledavanja svih rizika, izazova i prijetnji s kojima se suočavamo, sektorski djelovati na jačanju otpornosti i smanjivanju ranjivosti te se međusektorski pripremati za sve potencijalne izazove s kojima se možemo susresti.
Zakon o sustavu domovinske sigurnosti je donesen 2017. godine i pokrenuo je “sustav domovinske sigurnosti”. Prošle su tri godine od donošenja Zakona no “sustav”je slabo vidljiv u javnosti. Možete li nam reći koje se konkretno aktivnosti provode i koje su u planu za nastavak izgradnje sustava domovinske sigurnosti?
Zakon o sustavu domovinske sigurnosti je prvi korak u uspostavi sustava koji će učinkovito doprinositi jačanju otpornosti cjelokupnog društva u odnosu na sve relevantne prijetnje i rizike koji mogu ugroziti nacionalnu sigurnost RH.
Zakon je definirao okvir i smjer u kojem se treba razvijati sustav, a Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti planira i usmjerava provedbu aktivnosti i zadaća u vezi s tim. To što konstatirate da je sustav slabo vidljiv u javnosti ne znači da on ne funkcionira. Naime, jedan od glavnih razloga za uspostavu sustava domovinske sigurnosti je bila potreba da se učini odmak od klasičnog pristupa, prema kojem su poglavito policija, vojska i sigurnosno obavještajni sustav nositelji aktivnosti koje doprinose jačanju nacionalne sigurnosti.
Zakon je istaknuo i važnost brojnih drugih tijela, od središnjih tijela državne uprave, preko sustava civilne zaštite, do lokalne i područne samouprave, udruga građana, privatnog sektora, znanstvenih institucija i akademske zajednice, koja svojim resursima i sposobnostima mogu doprinijeti sveobuhvatnom upravljanju sigurnosnim rizicima. Donošenje Zakona je potaknulo brojne inicijative spomenutih tijela, koje već doprinose razvitku sustava. Sinergijsko, usklađeno i učinkovito djelovanje pojedinih tijela sustava bilo je vidljivo tijekom proteklog razdoblja, djelovanje nekih tijela ne mora biti vidljivo, a za neka je dobro da nije bilo potrebe da djeluju.
U upravljanju sigurnosnim rizicima važno je da mjere i aktivnosti koje pojedina tijela poduzimaju na smanjenju ili otklanjanju prijetnji i rizika budu proporcionalne razini tih rizika. Hrvatska je sigurna zemlja, što znači da su mjere otklanjanja prijetnji, smanjenja sigurnosnih rizika, odnosno jačanja otpornosti društva u cjelini primjerene procijenjenim rizicima.
Poduzima se niz aktivnosti koje će doprinijeti i doprinositi kontinuiranom razvitku sustava, a neke od njih su: izrada priručnika za upravljanje u slučaju izvanrednih događaja i kriza, koji će biti izrađen do kraja prvog polugodišta ove godine; u završnoj fazi je proces pokretanja poslijediplomskog Studija domovinske sigurnosti, u suradnji Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman”, koje će se transformirati u Sveučilište obrane i sigurnosti; u završnoj fazi je izrada Zakona o sustavu civilne zaštite; radi se novi Zakon o kritičnim infrastrukturama, a njihova zaštita i jačanje otpornosti od osobite je važnosti za nacionalnu sigurnost.
Jedna od važnih zadaća je i uspostava nacionalnog situacijskog središta, koje će biti informacijsko-stručna potpora u donošenju odluka na najvišoj razini upravljanja u državi i sustavu domovinske sigurnosti u uvjetima izvanrednih događaja, katastrofa i kriznih stanja.
Kada je riječ o integriranom upravljanju granicom, pred Hrvatskom je ulazak u Schengenski prostor. Što će to promijeniti po pitanju našeg pristupa graničnoj sigurnosti? Prvu fazu ostvarenje tehničkih uvjeta za ulazak u Schengen, Hrvatska je ostvarila no u drugoj fazi moramo zadovoljiti političke kriterije koji ovise o nizu vanjskih kriterija na koje ne možemo izravno utjecati oni ovise o migrantskoj krizi, unutrašnjoj političkoj situaciji u velikim članicama i općoj političkoj klimi te spremnosti za proširenje. Što mislite kako će se ulazak Hrvatske u Schengen dalje odvijati?
Što se tiče samog pristupa poslovima granične sigurnosti hrvatska granična policija već sada provodi europske standarde na svojim granicama, koristi schengenski informacijski sustav tako da tu većih promjena nema. Najvažnija promjena će biti sama činjenica da preuzimamo odgovornost za sve ostale zemlje članice pri samom obavljanju poslova kontrole vanjske granice Europske unije u potpunosti. Republika Hrvatska je prošle godine uskladila i najvažniji strateški dokument “Strategiju integriranog upravljanja granicom” s europskim modelom i radi na njegovoj implementaciji. Na samom operativnotehničkom planu ne očekujemo neke posebne izazove.
Međutim, sam ulazak u Schengenski prostor je politička odluka koja se mora donijeti jednoglasno i samim time mogu se očekivati razni izazovi koji možda neće biti direktno povezani s ispunjavanjem standarda na kontroli granice jer su takvi primjeri već poznati (Bugarska, Rumunjska, Cipar).
Općenito, zemlje članice su do sad u povijesti uvijek zaustavljale proširenja bilo kojeg tipa kada su postojali veliki izazovi na europskoj razini bilo koje prirode. Vjerujemo da će Republika Hrvatska iskoristiti svoje predsjedanje Vijećem i senzibilizirati ostale zemlje članice na potrebu širenja sigurnosnog prostora kao i na potrebu nastavljanja pregovora s ostalim zemljama regije.
Aktivna i snažna obrana je ujedno cilj i postignuće RH. Aktivne i snažne obrane ne može biti bez suradnje s mnogim segmentima društva. Možete li prokomentirati suradnju između MORHa i Hrvatskog klastera obrambene industrije?
Hrvatska obrambena industrija koja ide u korak sa suvremenim tehnologijama temelj je stalnog snaženja Hrvatske vojske. Hrvatska mora voditi računa o vlastitoj sigurnosti i o ulaganju u obrambenu industriju, ona je naš strateški interes i naša prednost, u vojnom, gospodarstvenom i političkom smislu. Iz tog razloga Ministarstvo obrane blisko surađuje s hrvatskom obrambenom industrijom na zajedničkim razvojnim projektima ispunjavanja ciljeva sposobnosti Hrvatske vojske, ali i potpomažući nastojanja hrvatskih tvrtki da se probiju na visoko zahtjevnom i konkurentnom međunarodnom tržištu.
Potpora je vidljiva u svakom koraku koji naprave hrvatski vojnici u misijama diljem svijeta noseći na sebi opremu i naoružanje hrvatskih proizvođača, od odore, balističke zaštite, borbenih kaciga, komunikacijskih uređaja, preko pištolja i jurišnih pušaka pa do individualnih borbenih obroka. Hrvatski je vojnik najbolji promotor hrvatske obrambene industrije u svijetu jer u realnim uvjetima predstavlja ono s čime sve hrvatska obrambena proizvodnja raspolaže.
MORH kontinuirano potpomaže hrvatsku obrambenu industriju u postupcima nabave naoružanja i opreme godišnjim ugovorima o opremanju. Tako je MORH 2019. godine potpisao ugovore o nabavi vojne opreme za potrebe opremanja Hrvatske vojske s 34 hrvatske tvrtke u ukupnoj vrijednosti od oko 314 milijuna kuna, što je iznos za oko 32 milijuna kuna veći u odnosu prethodnu godinu, a slično se očekuje i krajem veljače kada će se potpisati novi ugovori za ovu godinu.
Pored toga MORH provodi certificiranje hrvatskih proizvođača naoružanja i vojne opreme prema AQAP normi (Allied quality assurance publications) iz područja osiguranja kvalitete. U postupcima razvoja naoružanja i opreme MORH i HV pomažu hrvatskoj obrambenoj industriji u procesima testiranja naoružanja i vojne opreme na razini tehničkih eksperata, na vojnim poligonima te u realnim uvjetima u međunarodnim misijama.
MORH na gospodarsko-institucionalnoj razini izravno surađuje, sukladno zakonskim i podzakonskim okvirima, s hrvatskom obrambenom industrijom posredstvom Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta te Hrvatske gospodarske komore. Posebno su važne inicijative s ciljem razvoja novih kapaciteta, konkurentnosti i sposobnosti hrvatskih proizvođača obrambene industrije kroz “Hrvatski klaster konkurentnosti obrambene industrije”.
Inicijatori navedenih procesa, od HGK preko HKKOI do samih poduzetnika, koji imaju želju pomoći razvoju hrvatske obrambene industrije, a samim time i hrvatskih obrambenih sposobnosti te hrvatske nacionalne sigurnosti, imaju punu potporu Ministarstva obrane sukladno propisima Republike Hrvatske te regulativama Europske unije.
Hrvatska je u 2017. godini prema izvješću HERAe uvezla 41 posto električne energije, što je najveći uvoz u Europi. Smatrate li da ćemo se u budućnosti morati okrenuti drugim izvorima energije koji će smanjiti uvoz električne energije?
Neupitno je kako Europska energetska i klimatska politika uvelike počiva na korištenju obnovljivih izvora energije kao jednog od osnovnih stupova energetske, ekonomske i socijalne preobrazbe u niskougljično društvo. U tom smislu Republika Hrvatska, zahvaljujućiprvenstveno svom hidropotencijalu, prednjači među europskim zemljama koje ostvaruju zadane etapne ciljeve povećanja korištenja obnovljivih izvora energije. Istovremeno, potrebno je podsjetiti kako klasični energenti ne samo da ne gube na snazi, već, ovisno o potrebama gospodarstva i stanju na europskom (odnosno svjetskom) tržištu, povećavaju svoj udio u proizvodnji (pri čemu se ističe povećano korištenje ugljena u proizvodnji energije, neovisno o štetnom utjecaju na okoliš). Tek će, sukladno putokazu koji je osmislila Europska komisija, s vremenom, kroz jačanje efikasnosti i izdržljivosti obnovljivih izvora energije, te pojavom novih, ekološki prihvatljivijih tehnologija, udio klasičnih energenata početi opadati. U RH danas ima puno potencijala za razvoj obnovljivih izvora energije (hidro potencijal, solari, vjetroelektrane i sl. ), te u tom smislu treba nastaviti poticati sve trenutačne i buduće projekte.
Ono što zabrinjava jest činjenica da analize provedene za potrebe izrade nove energetske strategije ukazuju na sve veći uvoz energenata, odnosno sve manju proizvodnju iz domaćih izvora (nafta, plin), poglavito u srednjoročnom predstojećem razdoblju. Kako danas dostupna tehnologija ne dopušta samodostatnost korištenja obnovljivih izvora energije, politika energetske sigurnosti nalaže zadovoljavanje više osnovnih energetskih potreba, od diverzifikacije nabavnih pravaca do povećanja domaće proizvodnje kroz naredno, srednjoročno razdoblje (s obzirom na opće ciljeve Europske energetske i klimatske politike). U tom kontekstu, za Republiku Hrvatsku nije realan radikalan, isključivi zaokret prema obnovljivim izvorima energije (iako na lokalnoj razini postoje dobri primjeri gdje obnovljivi izvori energije uspijevaju zadovoljiti visoku razinu energetskih potreba građana i gospodarstva). Potrebno je osigurati kontinuiranu proizvodnju iz klasičnih izvora kroz srednjoročno razdoblje, omogućiti dodatne dobavne pravce, ojačati infrastrukturne kapacitete (kako za uvoz, tako i za izvoz)te nastojati što je kvalitetnije moguće iskoristiti prethodno navedeni kapacitet obnovljivih izvora energije.
O sustavu civilne zaštite u Hrvatskoj vode se brojne rasprave. Mislite li da je taj sustav dobro postavljen i što bi eventualno trebalo mijenjati?
U pravu ste. Oko sustava civilne zaštite vode se brojne stručne ali i političke rasprave. Nekoliko je bitnih razloga za navedeno. Prvi, za razliku od svih ostalih područja koja smo opisali metodom poglavlja u ovoj knjizi, ovo je područje najsloženije prema broju uključenih sudionika i operativnih snaga. Drugi, uključuje najveći broj zainteresiranih sudionika jer se izravno tiče svih građana Republike Hrvatske dok za druga područja postoje ovlaštene institucije i tu je izravan utjecaj i mogućnost doprinosa zainteresirane javnosti puno manji. Treće, prema Ustavu Republike Hrvatske civilna zaštita je odgovornost od lokalne preko regionalne samouprave, a temeljem zakona i podzakonskih akata odgovornost države, javnih institucija, udruga građana i u konačnosti svih građana naše zemlje.
Stoga, rasprava o civilnoj zaštiti i pogotovo kako će sustavno biti uređena je područje od značajnog interesa brojnih ljudi i institucija našeg društva. Svaka zemlja bira način i model ustroja civilne zaštite prema vlastitom stupnju razvoja i shvaćanja što je to civilna zaštita. Hrvatski model i uspješnost služi kao primjer državama u našem jugoistočnom susjedstvu, dok u pojedinim dijelovima je vrlo prepoznatljiv i u Europskoj uniji i šire.
Svaki sustav, tako i sustav civilne zaštite može biti učinkovitiji i efikasniji, time nismo rekli ništa novo ni nepoznato. Ono što je potrebno u našem slučaju vidjeti jest kako će završiti tranzicija poslova i zadaća civilne zaštite na državnoj razini koja je započela prestankom rada Državne uprave za zaštitu i spašavanje krajem 2018. godine i početkom rada Ravnateljstva civilne zaštite unutar Ministarstva unutarnjih poslova RH s 1. siječnjem 2019. godine. U navedenom periodu i do današnjeg dana, sustav do sada na državnoj razini nije bio suočen s većim izazovom (izvrsno je da se neki veći izazov nije desio u periodu tranzicije) kako bi mogli vidjeti njegovu brzinu, reakciju i učinkovitost. To je što se tiče dijela neposredne pripravnosti i reakcije na određene izazove. S druge strane, preventivni poslovi i rad na projektima je nastavljen kao kontinuitet rada iz bivše Državne uprave za zaštitu i spašavanje. Tako da sumiramo, sustav civilne zaštite se razvija onoliko koliko svi mi u njega ulažemo.
Problematika ilegalnog oružja itekako je prisutna i u Hrvatskoj. U Zakonu o nabavi posjedovanju oružja građana postoje tri provjere da bi netko dobio oružje. No svi pokazatelji idu u smjeru da nije ključni problem legalno nego ilegalno oružje?
Problematika ilegalnog oružja na području RH detaljno je obrađena u knjizi, no za napomenuti je kako, unatoč percepciji javnosti, RH bilježi vrlo mali broj incidenata s ilegalnim vatrenim oružjem (ubojstva, pokušaji ubojstva, razbojništva i dr. ) komparirajući s drugim članicama EU.
Ta činjenica posebno je zanimljiva znajući kako je izlaskom iz Domovinskog rata veliki broj građana RH u svojem posjedu imao ilegalno oružje, no preventivnim, kao i represivnim postupanjem policije uz pomoć drugih čimbenika društva došlo se zadovoljavajućeg sigurnosnog stanja po ovoj problematici. To naravno ne znači kako tzv. “crno tržište”oružja nije aktivno i dalje i kako kriminalne skupine
Kakvim biste ocijenili stanje sigurnosti u Hrvatskoj danas, koji su najveći izazovi pred nama u narednom razdoblju?
Stanje sigurnosti je trenutno vrlo zadovoljavajuće i mi smo vrlo sigurna zemlja po mnogim segmentima što je također potvrđeno i europskim statističkim pokazateljima na ovom području.
Uvijek može doći do neželjenih događaja koje ili nismo mogli predvidjeti ili spriječiti, navedeno je rizik s kojim živimo. Upravo iz tog razloga, naš glavni cilj treba biti u tome da posvetimo puno više prostora o sigurnosti u našim raspravama, više ulažemo u istraživanja i razvoj na području sigurnosti a trebamo i više međusektorski raditi na području sigurnosti.
Sigurnost je iznimno osjetljivo područje koje treba razvijati i osnaživati jer se nijedno drugo područje života i prosperiteta građana ne može ostvariti ukoliko sama sigurnost nije na zavidnoj razini.