16.12.2020.

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović: Kriza je dodatno produbila postojeće nejednakosti

Razgovarala: Nataša Gajski Kovačić

Lora Vidović je od 1. ožujka 2013. pučka pravobraniteljica, nakon što ju je Hrvatski sabor izabrao za novu opunomoćenicu za promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda na mandat od osam godina. U prosincu 2015. izabrana je za predsjedanje Europskom mrežom nacionalnih institucija za ljudska prava (ENNHRI), na mandat od tri godine s početkom od ožujka 2016. do ožujka 2019. godine. Dolaskom na čelno mjesto u ENNHRI-ju postala je i članica Biroa Međunarodnog koordinacijskog odbora nacionalnih institucija za ljudska prava (GANHRI) pri Vijeću za ljudska prava UN-a.

Cijeli svoj radni vijek radi na području zaštite i promicanja ljudskih prava, ponajviše s aspekta međunarodnog javnog prava te na uspostavi najviših međunarodnih standarda ljudskih prava u pravnom poretku Republike Hrvatske. Prije imenovanja za pučku pravobraniteljicu, bila je predstojnica Ureda UNICEF-a za Hrvatsku, a od 2006. do 2010. godine, kao zamjenica pravobraniteljice za djecu imala je prilike doprinositi boljem poznavanju i unaprjeđenju prava i interesa djece u Hrvatskoj. Za Zaštitu s Lorom Vidović razgovaramo o aktualnim zbivanjima u Hrvatskoj koja se odnose na zaštitu prava građana.

U dva požara u domovima za starije, ove je godine osam štićenika izgubilo život. U svojim ste izvješćima upozoravali na težak položaj osoba u domovima za starije i nemoćne. Što je najkritičnije?
Nažalost, tragedije iz Andraševca i Dugog Rata na najgori mogući način ogolile su loš zakonski okvir i potpuno neadekvatan sustav nadzora domova za starije, na što godinama upozoravamo. I to nisu jedini sustavni problemi - prema posljednjim podacima, oko 6 tisuća starijih čeka na mjesto u domu, i to u prosjeku desetak godina, a ne postoji ni imovinski cenzus za prijam u domove sufinancirane iz proračuna. Problem je i nedostatak medicinskog osoblja što utječe i na kvalitetu skrbi, što je širi problem i u zdravstvenom sustavu.

Novi Zakon o socijalnoj skrbi trebao bi biti podloga za rješenje ovih problema, ali stalno slušamo najave o njegovoj pripremi koja se stalno odgađa. Sada je predviđen za drugi kvartal 2021., dok stanje na terenu pokazuje da bi itekako trebao biti prioritet.

U svom ste Izvješću za 2019. preporučili tadašnjem Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku da do donošenja novog Zakona o socijalnoj skrbi u Službi za inspekcijski nadzor poveća broj inspektora te pojača nadzor obiteljskih domova. To se baš i nije dogodilo. No, kada se u rujnu ove godine Vlada Republike Hrvatske očitovala na vaše izvješću, napisali su da će voditi računa o navedenoj preporuci. Imate li saznanje je li broj inspekcijskih nadzora povećan u međuvremenu?
Taj podatak se nadamo imati u Izvješću za 2020. koje upravo pripremamo. Nakon Andraševca najavljivane su promjene kojima bi se onemogućilo ponavljanje takvih tragedija, ali je od tada prošlo deset mjeseci i sve što se promijenilo je Pravilnik o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga. Tako korisnike više nije moguće smještati u drugi objekt unutar istog dvorišta, već oni moraju biti u obiteljskoj kući u kojoj živi i pružatelj. I onda se dogodio Dugi Rat. Tada smo saznali da je Ministarstvo udvostručilo broj inspektora, što je svakako korisno, ali ne i dovoljno jer to znači da ih je sada dvadesetak, a domova za starije je više od 500 pa uistinu ne možemo govoriti o učinkovitom nadzoru. Osim toga, ti isti inspektori su zaduženi i za pružatelje usluga smještaja za druge skupine - djecu, osobe s invaliditetom, žrtve obiteljskog nasilja i druge.

Znamo i da se nadzor obiteljskih domova provodi samo po prijavi pa ne možemo govoriti ni o prevenciji. Time se, nažalost, širom otvara prostor nekim pružateljima da, vođeni profitom i ohrabreni malom vjerojatnošću kontrole, svjesno krše propise i standarde, a time i ljudska prava korisnika.

Ove ste godine dobili i puno primjedbi na domove i od korisnika i od članova obitelji, koje je posebno smetalo to što im zbog mjera zaštite od korone, kontakti nisu bili mogući sa svojim članovima obitelji, čak ni za one koji su na samrti. Je li se stanje po tom pitanju promijenilo?
Da, nažalost, korona je dramatično pogoršala kvalitetu života upravo u domovima za starije, a najgore je što ne znamo koliko će ova situacija još trajati. Pritužbe korisnika nam i dalje stižu, a posve je razumljivo da zabrana posjeta i slobodnog kretanja korisnicima i članovima njihovih obitelji jako teško pada. Posebno su potresne situacije kada ljudi umru sami jer njihovim bližnjima nije bio omogućen posjet i nisu dobili priliku oprostiti se od oca, majke ili bake. Tu bi svakako trebalo biti fleksibilniji pa smo i preporučili da se u situacijama u kojima je riječ o umirućim članovima obitelji ipak dopuste iznimke i omoguće posjeti, naravno na epidemiološki prihvatljiv način.

Činjenica je da su starije osobe u najvećem riziku od teških posljedica ako se zaraze, ali nije rješenje zaključati ih u sobe i čekati da kriza prođe.

Kako izolacija utječe na korisnike domova za starije?
Živjeti u domu za starije u vrijeme epidemije svakako je teško i snažno utječe i na kvalitetu života tih osoba, ali i na njihovo mentalno zdravlje pa bi i briga o njemu svakako trebala biti jedan od prioriteta.

Od početka epidemije do danas smo puno naučili o koronavirusu, i činjenica je da smo s opće mjere ukidanja izlazaka i posjeta ovog proljeća, došli do provođenja te mjere na razini županija, ovisno o trenutačnoj epidemiološkoj situaciji. To je sigurno pozitivno, ali nije ni u svim dijelovima županije situacija uvijek ista pa bi trebalo razmisliti i o još užem pristupu. Pitanje je i stvarne učinkovitosti takvih mjera, posebno kada su s jedne strane korisnici zatvoreni, a s druge zaposlenici domova mogu odlaziti na sva mjesta gdje se okuplja određeni broj ljudi - u kafiće, šoping centre, dućane.

Ponovit ću, nije rješenje osobe u domovima odvojiti od svijeta i misliti da su na taj način adekvatno zaštićene, potrebno je i osmisliti kako im na siguran način omogućiti kontakte s bližnjima i održavanje različitih aktivnosti, naravno, uz korištenje sve potrebne zaštitne opreme i koliko je to u ovim okolnostima moguće.

Nažalost, sve više u javnost izlaze i informacije o obiteljskom nasilju nad starijim osobama. Je li u pitanju porast nasilja ili se samo o tome više govori? Zbog čega najčešće dolazi do nasilja nad starijima unutar obitelji i o kakvoj vrsti nasilja se radi? Sve više se govori i o sumnjivim ugovorima o doživljenju? Tko to regulira?
Lani je, barem prema službenim podacima, 1138 starijih bilo žrtvama obiteljskog nasilja, a stvarna brojka je vjerojatno višestruko veća jer nasilje se zbog srama, straha ili nepovjerenja često ni ne prijavljuje. Epidemija je vrlo vjerojatno uzrokovala dodatni porast, posebno tijekom lockdowna i dugotrajnog boravka kod kuće, što uz ekonomske posljedice krize, svakako može biti okidač za pojavu nasilja.

Nasilje se pojavljuje u raznim oblicima, od zanemarivanja potreba starijih osoba do njihovog psihičkog, fizičkog, ekonomskog ili seksualnog zlostavljanja, a često je istovremeno prisutno nekoliko oblika. O pojedinim uzrocima ne mogu govoriti, ali svakako da društvena situacija utječe i na obiteljske živote građana. Možda ih treba tražiti i unutar cjelokupnog odnosa prema starijim osobama u društvu koje ih često doživljava kao slabe, nemoćne i uglavnom na teret, a ne kao ravnopravne, korisne i jednako važne članove zajednice.

Osim toga, jedan vid nasilja, neovisno o pandemiji, su i zlouporabe ugovora o dosmrtnom uzdržavanju koje treba razlikovati od onih o doživotnom - kod dosmrtnog se vlasništvo nad nekretninom odmah može prenijeti na pružatelja pa su time i rizičniji, dok je kod doživotnog to moguće tek nakon smrti starije osobe. Na ovaj problem upozoravamo niz godina, no većina naših preporuka, poput uvođenja registra pružatelja uzdržavanja ili ubrzavanja sudskih postupaka za raskid ovih ugovora, još uvijek nije provedena.

Mali pomaci su ipak učinjeni, i to temeljem naših preporuka - zanemarivanje starijih je postalo kažnjivo, a pružateljima socijalnih usluga je zabranjeno da ovakve ugovore sklapaju.

Od svih dobnih skupina u Hrvatskoj, upravo su osobe starije od 65 najizloženije riziku od siromaštva, moglo se čuti tijekom obilježavanja Međunarodnog dana starijih osoba. Kako to zaustaviti?
Da, iako je stopa za cjelokupno stanovništvo u blagom padu, kod starijih osoba je u porastu, konkretno, u odnosu na prošlu godinu imamo skoro 20 tisuća novih siromašnih starijih osoba. Postojeći mehanizmi socijalne zaštite nisu dovoljni, potrebno je povećati zajamčenu minimalnu naknadu za starije, povisiti jednokratnu pomoć, ublažiti prihodovni cenzus za pravo na pomoć u kući ili omogućiti bolovanje članovima obitelji koji brinu za svoje starije. To su samo neke od naših preporuka koje već godinama ponavljamo, a čije provođenje nije moguće bez novog Zakona o socijalnoj skrbi, što nas opet vraća na problem njegovog odgađanja koji sam ranije spomenula.

Zbog kojih se problema građani najviše javljaju Pučkom pravobranitelju? Kakva je vaša suradnja Pučkog pravobranitelja s ostalim pravobraniteljima, recimo za ravnopravnost spolova ili osobe s invaliditetom ili pak udrugama koje se zalažu za različita građanska prava?
Pravosuđe, zdravstvo, diskriminacija, radni i službenički odnosi već su godinama najzastupljenija područja, pitanje je jedino koji će biti poredak. Zbog situacije s koronom ove godine dominiraju pritužbe vezane za zdravstvo i radne i službeničke odnose, ali je ona snažno utjecala i na mnoge probleme otprije. Primjerice, građani nam se obraćaju zbog dugih listi čekanja na zdravstvene usluge, otežanog pristupa liječniku, ali i zato što zbog uvedenih epidemioloških mjera u bolnicu ne mogu doći s pratnjom ili zbog čekanja na kiši i suncu ispred ambulante.

Suradnja s ostalim pravobraniteljskim institucijama je redovita i uspješna, kao što je i predviđeno našim sporazumom. I s udrugama civilnog društva uspješno surađujemo, kroz predmete, razne aktivnosti, pripremu godišnjeg izvješća i slično, ali i našu Mrežu antidiskriminacijskih kontakt točaka.

Ove godine smo se suočili s još jednim problemom u zdravstvenom sustavu, osim već postojeće problematike sve dužih lista čekanja na zdravstvene usluge i nedostatak liječničkih timova, korona je taj problem dignula u nebesa, tako da su sve glasnije primjedbe da čak ni onkološki bolesnici ne dobivaju pravovremeni prijem u zdravstvenu ustanovu, a kamoli svi drugi. Mislite li da će doći do narušavanja zdravlja populacije jer veliki broj ljudi ne može doći do odgovarajuće zdravstvene skrbi?
U pravu ste, zbog korone je mnogima otežan pristup potrebnim zdravstvenim uslugama, a prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, tako je u čak 90 posto zemalja.

Naravno da neodlasci liječniku ugrožavaju zdravlje, pogotovo kroničnim bolesnicima koji trebaju biti pod redovnim nadzorom, ali i onima s akutnim oboljenjima koji možda neće dobiti potrebnu medicinsku skrb. Epidemija je pokazala koliko je važno kvalitetno i snažno javno zdravstvo u kojem su građanima pravovremeno dostupne zdravstvene usluge. Nažalost, tek ćemo vidjeti prave razmjere nedostatka preventive i pravovremenog liječenja, čime će se znanstvenici zasigurno baviti, i nadam se da njihovi zaključci neće ostati zakopani u nekoj ladici, već će poslužiti za izgradnju boljeg sustava, koji će i u kriznim vremenima ispunjavati svoju funkciju.

O sustavu socijalne skrbi u Hrvatskoj često se govori u dosta negativnom kontekstu - je li sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj zaista tako loš, koji su najizraženiji problemi i na koji način bi ih trebalo početi rješavati?
Sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj je zapušten, uglavnom se reagira nakon što se desi nešto što odjekne u javnosti, a to nikako nije dobro. Osim tragedija u domovima za starije, sjetimo se i ubojstva socijalnih radnika u Đakovu ili pak brutalnog slučaja obiteljskog nasilja s Paga. Taj sustav, prije svega, mora biti postavljen tako da spriječi takve događaje, u kojima su ugroženi čak i životi građana, i da u trenucima krize, poput ove uzrokovane koronavirusom, omogući zaštitu najranjivijih.

To nas vraća na odgodu donošenja novog Zakona o socijalnoj skrbi, koji bi trebao biti temelj rješavanja problema u sustavu. A tih problema je zaista mnogo - o nekima u kontekstu zaštite starijih sam već govorila. Osim toga, tu su i nedostupnost socijalnih usluga u brojnim dijelovima zemlje, preopterećenost djelatnika, preniska izdvajanja za socijalne naknade koje ne odgovaraju stvarnim potrebama i druge. Kriza je dodatno produbila postojeće nejednakosti, a ranjive skupine postale su još ranjivije.

Podrška najranjivijim članovima našeg društva nije trošak, već ulaganje u suzbijanje siromaštva i nejednakosti, no takve mjere moraju biti ciljane.

U svom posljednjom Izvješću za 2019. uputili ste 133 preporuke nadležnim tijelima, za koje smatrate da bi njihova implementacija doprinijela podizanju kvalitete života građana, snažnijoj zaštiti ustavnih i zakonskih prava i sloboda. Je li išta od tih preporuka usvojeno?
Je, ali nedovoljno. Konkretno, usvojeno je 20 posto preporuka iz izvješća za 2019., kao i 26 posto iz onog za 2018. To je daleko manje nego ranije, kada je provedeno čak 65 posto, što je povezano s činjenicom da o posljednja dva izvješća Hrvatski sabor još uvijek nije raspravljao. Time se šalje loša poruka tijelima koja bi te preporuke trebala provoditi. Važno je da one imaju podršku Sabora jer bez nje se umanjuju i napori za podizanjem kvalitete života u našoj zemlji kroz snažniju zaštitu ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije.

Koliko u prosjeku dobijete pritužbi na godišnjoj razini, koliko su one opravdane?
Godišnje u prosjeku postupamo u gotovo četiri tisuće predmeta temeljem pritužbi građana ili pokrenutih našom inicijativom, a u otprilike deset posto utvrdimo da je do povrede prava uistinu i došlo. Brojni su i primjeri građana koji nam se obraćaju s riječima da su izgubili povjerenje u druga tijela ili ni ne znaju više kome se obratiti, pa im o tome damo opću pravnu informaciju. Razloga je uistinu mnogo, a mi se trudimo pomoći svakome najviše što možemo.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju časopisa Zaštita