Pandemija COVID-19 i kriza koja je zahvatila sve dijelove svijeta, sve industrije i poslovne procese, znatno su promijenili uobičajen način života svih ljudi, uveli društvo u "novo normalno" i nametnuli potrebu upravljanja krizom. Mnoge organizacije i države nisu spremne dočekale krizu te imaju velike posljedice.
Docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, stručnjak za krizna upravljanja Robert Mikac, je u novom broju časopisa „Anali Hrvatskog politološkog društva“ analizirao upravljanje krizom u Republici Hrvatskoj u svjetlu pandemije covid-19 i zaključio da je Hrvatska bila relativno uspješna, ali da je to razdoblje ostavilo brojne otvorene kontradikcije i paradokse, što proizlazi iz nepostojanja sustava upravljanja krizama koji bi jasno definirao nadležnosti, ovlasti i odgovornosti svih aktera..
Cilj njegovog rada je analizirati kako je Hrvatska reagirala na tu krizu s aspekta postojećega normativnog okvira upravljanja krizama i operativnih rješenja u praksi, istražiti ulogu Vlade Republike Hrvatske i njezinih čelnih ljudi u donošenju strateških odluka i tumačenju krize, kao i utvrditi u kojoj su mjeri korišteni sustavi domovinske sigurnosti i civilne zaštite u upravljanju krizom. Osim toga, cilj je rada zabilježiti određen broj kontradiktornosti, kontroverzija i paradoksa koji su se pojavili tijekom krize, kao i određena zapažanja koja mogu poslužiti za buduće analize i iskustva u procesu učenja.
Mikac ocjenjuje da je Hrvatska prvih pola godine bila relativno uspješna u „navigaciji“ Covid-19 krizom i svrstavala se u razini većine zapadnoeuropskih zemalja, ali od rujna je situacija izmakla kontroli, što je posljedica nepostojanja sustava upravljanja krizama koji bi jasno definirao nadležnosti, ovlasti i odgovornosti svih aktera.
To što se Hrvatska u „navigaciji“ krizom i svrstavala na razinu većine zapadnoeuropskih zemalja samo pokazuje da je kriza bila veliko iznenađenje za sve zemlje i da njezin ishod još uvijek neizvjestan. Zanimljivo je da su dvije zemlje za koje se smatra da su globalni lideri poput SAD-a i Velike Britanije tijekom prvog dijela krize podbacile i u teoriji i u praksi, zbog čega njihovo stanovništvo, za razliku od političara odgovornih za takvo stanje, sada trpe ozbiljne posljedice, piše Mikac.
Veliki dio izazova u Hrvatskoj leži u činjenici što nemamo adekvatno razvijen zakonodavni okvir i sustav upravljanja krizama, postojeća normativna rješenja ne primjenjuju se pravilno u praksi a ni praksa nije dovoljno usklađena s postojećim zakonodavnim okvirom.
Kriza je pokazala da Hrvatska u mnogim područjima nije bila spremna ili sposobna odgovoriti na početni utjecaj krize, primjerice u financijskom, gospodarskom i turističkom sektoru, pa će stoga naši građani, a ne odgovorni političari, trpjeti posljedice. Premijer Plenković operativno je odlučio krizno upravljanje dodijeliti potpredsjedniku Vlade i ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću zaduženom za civilnu zaštitu, umjesto ministru obrane zaduženom za domovinsku sigurnost. Time je utvrdio da će sustav civilne zaštite biti platforma kroz koju će se Hrvatska suočiti s krizom, te smanjio šanse da se sustav domovinske sigurnosti uspostavi.
Mikac navodi da u Zakonu o sustavu domovinske sigurnosti postoji jasna definicija krize i postoji mehanizam za njezino predlaganje Vladi, te da je „gotovo svima nejasno zašto kriza nije proglašena“.
Svaka kriza ujedno i dobra prilika da sustavu domovinske sigurnosti i Koordinaciji sustava domovinske sigurnosti daju odgovornost za upravljanje krizom. Na taj je način taj sustav mogao biti uspostavljen i konačno postati funkcionalan, a ne odgurnut u stranu i izložen kritikama. Sada je jasno da je to propuštena prilika, istaknuo je Mikac koji smatra da je potrebno konačno regulirati sigurnosne sustave, njihovu suradnju i koordinaciju, otvoriti javno-privatno partnerstvo na području sigurnosti i uključiti znanstvene zajednice u rješavanju problema, tako da svi mogu pridonijeti postavljanju ključnih prioriteta ove zemlje u području sigurnosti, a zatim raditi na pametnoj specijalizaciji, kazao je.
U Hrvatskoj, osim jedinstvena sustava upravljanja krizama, nedostaje i jedinstvena procjena sigurnosnih rizika s kojima se suočava. Ta je procjena morala biti donesena odmah nakon Domovinskog rata, jer su se bez nje sva ulaganja i akcije svele na mentalitet silosa - gdje svatko radi i djeluje u svom svijetu, uz ograničenu međusektorsku suradnju, kazao je.
Mikac predlaže tri hitna koraka koja bi dovela do zaokreta na tom području. Prvi je osnivanje Savjeta za potporu upravljanju krizom, koji je, po njemu, važniji od Znanstvenog savjete za suzbijanje epidemije, čije osnivanje pohvaljuje, i Ekonomskog savjeta za koji je rečeno da će biti osnovan a nije. Drugi bi bio da okupimo sve ljude koji mogu ponuditi dobar savjet iz različitih kutova. Trebalo bi otići u Frankfurt i zamoliti profesora Ivicu Đikića da se odmah vrati i da sudjeluje u tome, jer se vidi da on zna o tome. On dobro govori, ali ga se, nažalost, ne uvažava, kazao je Mikac.
Treće, trebalo bi odmah osnovati interdisciplinarno tijelo - ali - neovisnih stručnjaka zaduženih za promišljanja cjelovita odgovora na svaku pojedinačnu krizu. To podrazumijeva zapažanje, identifikacija lekcije i njezina primjena od zakonodavstva do operativnog djelovanja, kazao je.
Kriza će nažalost biti sve više i više. Imamo znanje i stručnjake sposobne izvući zapažanja iz svih situacija i iz njih sintetizirati utvrđene pouke, ali politika se mora na njih pozivati i uzimati u obzir njihove analize i nalaze.