Eugen Antić
Nedavne burne rasprave unutar zaštitarske zajednice na društvenim mrežama, ponovno su na površinu izvukle problem koji godinama tinja, a to je duboko nerazumijevanje vlastitih ovlasti i nedostatak adekvatne edukacije djelatnika na terenu. Dok se s jedne strane od zaštitara traži maksimalna učinkovitost u sprječavanju krađa, s druge strane svjedočimo opasnim interpretacijama zakona prema kojima se pojedinci postavljaju iznad sustava. Incidenti u kojima se kupci prisilno zadržavaju, zaključavaju ili podvrgavaju pretresima bez utemeljene sumnje otvaraju ključno pitanje o tome tko je doista odgovoran za ovakvo postupanje i znaju li zaštitari uistinu koja je granica njihova djelovanja.
Ovakve situacije nisu samo izolirani incidenti, već simptom šireg problema unutar branše u kojoj se usmeni naputci nadređenih često tretiraju kao važniji od samih zakonskih odredbi. Da bismo razumjeli zašto dolazi do ovakvih sukoba s građanima, potrebno je detaljno analizirati što točno piše u propisima, a što se u praksi pogrešno interpretira kao apsolutna moć nad drugom osobom. Pritom se često zaboravlja na članak 44. stavak 2. Zakona o privatnoj zaštiti, koji jasno propisuje da zaštitari i čuvari ne smiju izvršiti zapovijed nadređenog rukovoditelja, pa čak ni policijskog službenika, ako bi tim činom počinili kazneno djelo ili prekršaj. Upravo ta odredba stavlja osobnu odgovornost na svakog pojedinca u odori, podsjećajući ih da "nalog nadređenog" nikada ne može biti valjano opravdanje za kršenje zakona i ljudskih prava.
Teorija nasuprot praksi: razlika između pregleda i pretresa
Srž problema leži u činjenici da mnogi djelatnici privatne zaštite brkaju termine koji su pravno vrlo precizno razgraničeni. Iako na poleđini svake zaštitarske iskaznice stoji ovlast o pregledu osoba i predmeta, to se ni u kojem slučaju ne smije izjednačavati s policijskim pretresom. Zaštitar je ovlašten izvršiti isključivo vizualni pregled sadržaja torbe ili vrećice, i to u pravilu uz pristanak osobe, dok dubinsko kopanje po osobnim stvarima ili odjeći predstavlja teško kršenje privatnosti. Svaki pokušaj prisilnog pretresa bez prisutnosti policije zakonski je vrlo sklizak teren koji može rezultirati kaznenim prijavama protiv samog zaštitara zbog narušavanja dostojanstva i neovlaštenog postupanja.
Osnovana sumnja kao nužni preduvjet za postupanje
Druga velika zabluda koja se širi među zaštitarima jest uvjerenje da mogu zaustavljati građane nasumično ili na temelju subjektivnog osjećaja koji nije potkrijepljen dokazima. Zakon je tu vrlo jasan i nalaže da svaka primjena ovlasti mora biti opravdana i razmjerna situaciji, što znači da je privremeno ograničenje slobode kretanja dozvoljeno samo ako je osoba zatečena u izvršenju kaznenog djela. Kako bi zaštitari ispravno postupali, moraju razlikovati stupnjeve sumnje; prvi korak su uvijek "osnove sumnje", što je najniži prag koji služi kao povod zaštitaru da započne s izvidima, poput pregleda snimke nadzorne kamere nakon dojave o krađi.
Tek kada se tim izvidima utvrdi viši stupanj vjerojatnosti da je djelo počinjeno, zaštitar prelazi na idući korak koji mu omogućuje primjenu ovlasti poput pregleda ili privremenog zadržavanja osobe do dolaska policije. Bez takvog procesa, ako zaštitar nema čvrst dokaz poput izravnog svjedočenja ili jasne snimke, on nema pravo nikoga fizički zaustavljati niti zaključavati u službene prostorije. Takva praksa preventivnog zatvaranja kupaca bez prethodno utvrđenih činjenica nije samo neprofesionalna, već predstavlja kazneno djelo protupravnog lišavanja slobode koje se ne može opravdati nikakvim internim pravilnikom tvrtke.
Odgovornost zaštitara, poslodavca i naručitelja usluge
Često se u raspravama čuje izgovor kako djelatnici samo provode naloge koje su dobili od svojih nadređenih, poslodavaca ili uprava trgovačkih centara. Međutim, važno je naglasiti da je zaštitar kao nositelj licence osobno odgovoran za svoje postupke pred Ministarstvom unutarnjih poslova i pred zakonom. Ako tvrtka daje naputke koji su u suprotnosti sa Zakonom o privatnoj zaštiti, ona svjesno žrtvuje svoje radnike radi zaštite sitne materijalne koristi, izlažući ih gubitku licenci i sudskim sporovima. Naručitelji usluga, u svojoj želji da maksimalno smanje gubitke, ponekad prešutno odobravaju agresivnije metode rada, zaboravljajući da jedna odšteta zbog povrede prava osobnosti može stajati daleko više nego sva otuđena roba tijekom cijele godine.
Sektor privatne zaštite hitno treba zaokret prema profesionalizaciji jer se ne smije dopustiti da se ovlasti uče putem društvenih mreža ili usmene predaje bez kritičkog promišljanja. Edukacija djelatnika mora obuhvatiti ne samo poznavanje zakonskih članaka, već i psihologiju komunikacije te etiku postupanja kako bi se izbjegle nepotrebne konfliktne situacije. Zaštitar mora biti prepoznat kao profesionalac koji štiti imovinu uz puno poštivanje ljudskih prava, a ne kao osoba koja silom pokušava nadomjestiti nedostatak stručnog znanja. Licenca koju svaki zaštitar nosi nije dozvola za provođenje vlastite pravde, već velika odgovornost prema javnosti i struci.