Eugen Antić
U našim prethodnim analizama istražili smo povijesne obrasce velesila u uspostavi sfera utjecaja, od američkih "banana ratova" i Monroove doktrine do ruske recentne težnje za dominacijom. Sada se okrećemo 21. stoljeću, eri u kojoj se pravila geopolitičke igre mijenjaju, a moć se ne projektira uvijek samo tenkovima i vojnim bazama. Današnji "Jupiteri" koriste sofisticiranije metode, a među njima se posebno ističe Kina, čiji se uspon manifestira kroz ekonomiju kao moćno oružje. Kako se uspostavljaju suvremene sfere utjecaja i je li njihov utjecaj "mekši", ali jednako učinkovit, ili čak opasniji?
Kroz povijest, velike su sile imale tendenciju definirati područja izvan svojih granica kao zone od vitalnog nacionalnog interesa, uspostavljajući takozvane "sfere utjecaja". Te sfere nisu uvijek formalno definirane, već su se manifestirale kroz vojnu moć, političku kontrolu ili izravne intervencije. Međutim, u suvremenom svijetu, gdje su direktna vojna osvajanja i klasični kolonijalizam uglavnom neprihvatljivi, metode su se razvile. Fokus se sve više prebacuje na ekonomsku dominaciju, tehnološku prednost i stvaranje financijske i infrastrukturne ovisnosti. Razumijevanje ovog koncepta, i njegove transformacije, ključno je za seciranje ne samo povijesnih sukoba, već i trenutačnih globalnih dinamika.
Ekonomska moć kao geopolitički alat
Oduvijek su velike sile imale tendenciju definirati područja izvan svojih granica kao zone od vitalnog nacionalnog interesa, uspostavljajući takozvane "sfere utjecaja". Te sfere nisu uvijek formalno definirane, već se manifestiraju kroz ekonomsku dominaciju, političku kontrolu, vojnu prisutnost ili kombinaciju svih tih elemenata. Cilj je bio osigurati stratešku prednost, zaštititi resurse ili spriječiti utjecaj suparničkih sila. Bez obzira na to jesu li se nazivale doktrinama, korolarima ili nečim trećim, ova težnja za dominacijom nad susjednim ili strateški važnim regijama predstavlja konstantu u geopolitičkoj igri. Razumijevanje ovog koncepta ključno je za seciranje ne samo povijesnih sukoba, već i trenutačnih globalnih dinamika.
MN: Kineski model: "Pojas i put" i diplomacija duga
Dok su klasične sfere utjecaja često bile uspostavljane vojnom silom i direktnim političkim intervencijama, suvremeni pristup Kine nudi drugačiji model. Srž kineske strategije leži u inicijativi "Pojas i put" (Belt and Road Initiative - BRI), ambicioznom globalnom infrastrukturnom projektu. Kroz ulaganja u luke, željeznice, ceste, energetske mreže i telekomunikacije diljem Azije, Afrike, pa čak i dijelova Europe i Latinske Amerike, Kina sustavno proširuje svoj ekonomski i politički utjecaj. Ovi projekti, često financirani kineskim zajmovima, stvaraju duboku ekonomsku ovisnost kod zemalja primateljica.
Ova strategija ponekad prelazi u takozvanu "diplomaciju duga" (debt-trap diplomacy), gdje se manje države, nesposobne otplatiti goleme zajmove, nalaze u poziciji da moraju prepustiti stratešku imovinu Kini ili joj dati značajne koncesije. Primjer luke Hambantota u Šri Lanci, koja je predana Kini na 99-godišnji najam zbog nemogućnosti otplate duga, često se navodi kao klasičan primjer. Slični scenariji vide se i u drugim regijama, gdje Kina stječe kontrolu nad ključnim infrastrukturnim čvorištima i resursima. Uz to, kineski tehnološki divovi, poput Huaweija, postaju ključni igrači u izgradnji globalnih digitalnih mreža, što Pekingu otvara vrata za dodatni utjecaj i, prema kritikama, prikupljanje podataka.
Geopolitički ciljevi i globalni odgovor
Kineska strategija ima jasne geopolitičke ciljeve: osiguravanje pristupa ključnim resursima i tržištima za svoje rastuće gospodarstvo, stvaranje mreže lojalnih partnera i saveznika te, u konačnici, izazivanje američke dominacije s ciljem uspostave multipolarnog svijeta s Kinom u središtu. Kineske pretenzije na Južnokinesko more, koje Peking smatra vitalnim dijelom svoje pomorske domene, još su jedan primjer ambicije uspostave regionalne sfere dominacije.
Ovaj se kineski model ne odvija bez otpora. Sjedinjene Američke Države i Europska unija aktivno pokušavaju parirati kineskom utjecaju. Kroz inicijative poput G7-ovog "Partnerstva za globalnu infrastrukturu i ulaganja" (PGII) pokušavaju ponuditi alternative kineskim projektima, naglašavajući transparentnost i održivost. Stvaranje novih sigurnosnih saveza poput AUKUS-a (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD) i Quad-a (SAD, Japan, Australija, Indija) direktan su odgovor na percipirane kineske ambicije u Indo-Pacifiku, što ukazuje na rastuću geopolitičku polarizaciju.
Suvremene sfere utjecaja, vođene ekonomskim instrumentima, pokazuju evoluciju u globalnoj borbi za moć. Iako se čini da su "mekše" od izravnih vojnih intervencija iz "banana ratova", potencijal za dugoročnu ovisnost i gubitak suvereniteta manjih država ostaje vrlo realan. Pitanje je je li ovaj ekonomski model održiviji ili pak sofisticiraniji i teže prepoznatljiv oblik kontrole.
U konačnici, igra "quod licet Iovi, non licet bovi" se nastavlja, ali s novim "Jupiterima" i drugačijim pravilima. Borba za globalni utjecaj ostaje središnja točka međunarodnih odnosa, a način na koji će se male države nositi s tim izazovima, te kako će dominantne sile definirati i provoditi svoje ambicije, oblikovat će budućnost svjetskog poretka.
Foto: Dominic Kurniawan Suryaputra on Unsplash