U kontekstu ove pretrpane povijesne pozadine, izjava premijera Benjamina Netanyahua da Izrael mora postati "super Sparta" dobiva posebno značenje. To nije puka retorička formula, već strategija kojom Izrael potvrđuje svoju namjeru da se etablira kao prvoklasna vojna sila u regiji koju obilježavaju kronična rivalstva, sukobi identiteta i globalna geopolitička natjecanja.
Samodefinicija kao "super Sparte" odražava i percepciju stalne prijetnje sigurnosti židovske države i želju za projekcijom moći i odvraćanja. Istovremeno, ovaj koncept ima višestruke efekte: mobilizira izraelsko društvo, potiče palestinsku tjeskobu, izaziva oprečne reakcije u arapskom svijetu i privlači pažnju velikih sila zainteresiranih za stabilnost ili nestabilnost Bliskog istoka.
Razumijevanje suvremenog Bliskog istoka zahtijeva prepoznavanje dvije strateške konstante: kontinuirane podrške Sjedinjenih Država Izraelu i nemogućnosti arapskih država da formiraju jedinstven stav o palestinskom pitanju. Prva konstanta je osigurala opstanak i uspon Izraela; druga je olakšala njegovu konsolidaciju. Zajedno, one objašnjavaju otpornost i trajnost sukoba u regiji.
Stav Izraela
U svjetlu dvije konstante - američke podrške i podjele arapskog svijeta - Izrael je izgradio vlastitu strategiju opstanka i regionalnog afirmiranja. Izjava premijera Benjamina Netanyahua da židovska država mora postati "super Sparta" nije samo retorička formula, već izraz sigurnosne filozofije duboko ukorijenjene u geopolitičkoj stvarnosti zemlje.
1. Vojna konsolidacija. Izrael je konstantno održavao visok nivo potrošnje na obranu (preko 4,5% BDP-a), što ga stavlja među vodeće države svijeta u relativnom smislu. Izraelske obrambene snage (IDF) su zamišljene kao svestrana snaga, sposobna za provođenje brzih kopnenih operacija, dominaciju regionalnim zračnim prostorom i neutraliziranje pomorskih prijetnji. Štoviše, razvoj kibernetičkih i informacijskih sposobnosti smatra se ključnim za održavanje strateške prednosti.
2. Tehnološka nadmoć. Definirajući element vizije „super Sparte“ je inovacija. Izrael masovno ulaže u vojna istraživanja, pionirskim poljima kao što su:
• raketna odbrana (Željezna kupola, Davidova praćka, Strijela),
• dronovi i autonomni sustavi,
• umjetna inteligencija primijenjena u obavještajnim i borbenim operacijama.
Ovaj tehnološki napredak omogućava Izraelu da kompenzira svoj brojčani nedostatak u odnosu na arapske države i da prenese poruku svojim protivnicima da kvalitativna nadmoć prevladava nad samim brojem.
3. Društvena mobilizacija i kultura sigurnosti. Obavezna vojna služba i mreža pričuvnika usidravaju vojsku unutar same strukture društva. IDF nije samo vojni instrument, već i faktor nacionalne kohezije, mjesto gdje se oblikuju politički, ekonomski i kulturni lideri. Diskurs o "super Sparti" jača ovu kulturu, predstavljajući sigurnost ne kao zadatak samo vlade, već kao kolektivnu odgovornost cijele nacije.
4. Vanjska projekcija. Na diplomatskom nivou, samo definicija kao "super Sparte" služi i odvraćanju protivnika i privlačenju poštivanja strateških partnera. Izrael nastoji da bude percipiran ne samo kao izolirana regionalna demokratija, već kao neosvojiva tvrđava, sposobna da se sama suoči sa svakim izazovom i da bude pouzdan saveznik velikih sila.
Dakle, stav Izraela može se sažeti kao kombinacija egzistencijalne potrebe za sigurnošću i ambicije da se projektira moć u neprijateljskom okruženju, gdje je diplomacija često sekundarna u odnosu na vojnu snagu.
Palestinski stav
Ako za Izrael koncept "super Sparte" predstavlja strategiju preživljavanja i projekcije moći, za Palestince on potvrđuje upravo suprotno: namjeru židovske države da održi vojnu dominaciju i isključi svako stvarno političko rješenje.
1. Palestinska uprava (PA). Vodstvo u Ramalli tumači Netanyahuov diskurs kao jasan dokaz odbijanja dijaloga i napuštanja perspektive rješenja dvije države. Sa stanovišta PA, naglasak na militarizaciji i jačanju izraelskog obrambenog identiteta predstavlja pokušaj transformacije okupacijskog 'statusa quo' u trajnu stvarnost. Dakle, "super Sparta" se ne doživljava kao obrambeni koncept, već kao izraz hegemonije.
2. Hamas i Islamski džihad. Za radikalne palestinske pokrete, izraelska retorika potvrđuje izbor oružane borbe. Ako se Izrael definira kao tvrđava, jedini način da se suprotstavi tome je asimetrično ratovanje: raketni napadi, urbane gerilske operacije i korištenje tunelskih mreža. Po njihovoj logici, „super Sparta“ još više opravdava otpor, čak i po cijenu eskalacije nasilja i patnje civila.
Situacija u Gazi. Pojas Gaze postao je epicentar palestinske tragedije i najsnažnija slika nesrazmjera između izraelske vojne moći i krhkosti palestinskog stanovništva. Uzastopne izraelske vojne kampanje uzrokovale su masovno uništavanje civilne infrastrukture, a broj žrtava prelazi 70.000, od kojih je većina civila. Opsežna bombardiranja, nedostatak pristupa pitkoj vodi, struji i medicinskim uslugama pretvorili su Gazu u devastirani teritorij.
Osim vojne dimenzije, sve više glasova tvrdi da je pravi cilj Izraela raseljavanje cijelog palestinskog stanovništva iz Gaze u Egipat ili druga područja, što bi značilo radikalnu demografsku promjenu, neviđenu u novijoj povijesti regije. Ova percepcija se zasniva ne samo na analizi činjeničnih posljedica, već i na službenim izraelskim dokumentima i izjavama koje sugeriraju da bi se evakuacija stanovništva smatrala "konačnim rješenjem" za sigurnost Izraela.
Za Palestince, "super Sparta" više nije samo metafora vojne tvrđave, već sinonim projekta sistematske eliminacije kroz smrt, progonstvo ili marginalizaciju. Gaza tako postaje ne samo bojno polje, već i laboratorij politike usmjerene na nepovratnu promjenu demografske stvarnosti sukoba.
3. Javno mnijenje među Palestincima. Na društvenom nivou, Palestinci doživljavaju ovu retoriku kao osudu na stalnu konfrontaciju. U nedostatku kredibilnog političkog horizonta, stanovništvo osjeća frustraciju i očaj, što podstiče ekstremizam i smanjuje šanse za pregovaračko rješenje. Za mnoge, „super Sparta“ znači da Izrael neće ništa popustiti, a mir postaje iluzija.
4. Političke posljedice. Izraelski diskurs doprinosi izolaciji umjerenog palestinskog tabora i jača radikalne frakcije. Istovremeno, pruža dodatni argument državama i organizacijama koje osporavaju legitimnost Izraela na međunarodnoj sceni. Iz ove perspektive, „super Sparta“ riskira postati samoispunjavajuće proročanstvo: što se Izrael više definira kao tvrđava, to manje alternativa Palestinci vide izvan konfrontacije.
Kompetnu analizu pročitajte na stanicama IFIMES-a